AKTUALNO PROMIŠLJENJE: Vjernici žive dulje i zdravije

Približava se blagdan sv. Ante. Njega štuju ne samo kršćani nego i pripadnici drugih religija. U vrijeme moga djetinjstva dobre i pobožne žene bilo da su imale vlastite ljiljane ili bi ih kupile, nosile su ih pred oltar sv. Ante. Prostor oko oltara bio je ispunjen mirisom ljiljana, a i drugoga cvijeća. Pred svetim Antom klečale su i molile za različite potrebe kako svoje tako i svojih obitelji. A sveti Ante s djetetom Isusom u naručju kao da im je govorio da će sve biti dobro, da ih neće zaboraviti i da će njihove molitve prišapnuti Isusu na uho. Nekako mi se činilo kao da je Ante tako moćan da mu se i Isus pokorava. Takav je naš čovjek, naš vjernik koji se ne moli direktno Isusu nego uvijek traži nekoga posrednika. Sjetimo se Kane Galilejske gdje Marija govori Isusu da je na piru ponestalo vina. Stoga i nju zovemo Posrednicom. Isus sigurno čuje molitve vjernika koje oni upućuju sv. Anti, Majci Božjoj ili bilo kojemu svecu.
Međutim, meni nije nakana ulaziti dublje u problematiku naših molitava nego bih želio kazati da naša vjera utječe i na naše zdravlje.
Redovnici i svećenici svakoga dana mole časoslov Božjega naroda. Njima se pridružuju i vjernici laici. Lijepo je čuti kako crkva odjekuje molitvama koje zovemo psalmima. Iako su napisani u Starom zavjetu oni su aktualni za sva vremena i za sve uzraste. Pomažu nam da preko njih dođemo bliže Bogu, da promišljamo o svom životu koji je prolazan.
Tako čitamo u psalmu:“Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni, i osamdeset; a većina od njih muka je i ništavost: jer prolaze brzo, i mi letimo odavle“ (Ps 90 (89),10).
U jednom svome pismu braći i sestrama starije dobi, papa Ivan Pavao II napisao je: „U vrijeme kad je psalmist napisao ove riječi, dob od sedamdeset godina bila je visoka starost, i malo je bilo onih koji bi je nadmašili. Danas, zahvaljujući napretku medicine i svim poboljšanjima gospodarskih i društvenih uvjeta, trajanje života znatno se produžilo. No unatoč tomu činjenica je da godine brzo prolaze. Usprkos muci i bijedi koje ga obilježavaju, život je prelijep i predragocjen da bismo ga se zasitili.“
Čudnovato je, da se često puta u medijima pojave senzacionalne vijesti kao „religiozni ljudi žive dulje“, „molitva pomaže“ ili „oni koji pohađaju crkvu zdraviji su“. Na televiziji je bio prikazan učinak znanstvenog ispitivanja kojim se moglo dokazati da se meditacijom postiže ozdravljenje. Studija je obuhvatila tri grupe: jedni su dobivali lijekove, drugi su obrađivani terapijom pokreta a treća grupa meditirala je tri puta na dan po pola sata. Učinak je jasno potvrdio čudnovato poboljšanje bolesti po meditaciji. Znanstveno je dokazano da postoji veza između zdravlja tijela i duše – i još više: religiozne vježbe osjetno djeluju na tijelo. To što su osjećajni ljudi uvijek znali, to je potvrđeno znanstvenim istraživanjem.
I na sasvim drugim životnim područjima pokazuju se isti fenomeni: kod pušenja, prehrane, sporta, stresa.
Mi ljudi prilično točno znamo što je dobro za naše tijelo i za našu dušu, a što loše. Usprkos tome mi postupamo protiv saznanja. Vijesti, da su vjernici zdraviji i dulje žive, ne izazivaju nikakav val religioznosti. Ljudi otada ne mole češće kao prije, a i broj crkvenih posjetilaca ne raste kako bismo očekivali. Mnogim ljudima ne govore previše religiozna pravila i neće ih ili ih ne mogu izvršiti. Nije dovoljno samo znanje za sklad, nego se tu mora pribrojiti vjera. Tek tada znanje biva pretvoreno u život.
Pritom naravno ostaje otvoreno pitanje, gdje i kako se može uopće učiti vjeru.
Statistički dokaz da meditacije, molitve, uranjanje u sebe mogu imati blagoslovljeniji učinak na tjelesno stanje nego uobičajeni lijekovi, to je prije svega šok za prirodno znanstveno i mehaničko razmišljanje.Između religioznog i tjelesnog života postoje dakle uske veze. Prirodoznastvenici su takav odnos dosad većinom ostavljali po strani. Njihova naprezanja kod ispitivanja života koncentrirala su se isključivo na fizičke, kemijske i biološke događaje. Vjera i religiozna praksa kao utjecajni faktori na zdravlje bili su ismijavani.
Ali s renesansom religioznosti postaju nematerijalne spoznaje sve češće i značajnije. Ljudi osjećaju da oni samo sa znanstveno mjernim činjenicama ne žele oblikovati svoj život. Čudnovato je da samo mali broj ljudi želi usprkos čežnje za duhovnošću ostvariti religiozni život. Zašto je to tako?
Vjerojatno većina ne zna što je religiozni život – i do kakvih bi radosti moglo u tome doći. Religija, Crkva – to je njima teoretski daleko. Oni nemaju u tome vlastitih iskustava. Prema znanstvenoj studiji također se „molitva“ zove djelotvorni lijek. Kako bi čovjek reagirao da mu liječnik propiše lijek za dnevno uzimanje – i da svoj život produži za pet ili deset godina?
Da se razumijemo: bez nepoželjnih nuspojava!
Da većina ljudi ipak takve ponude odbija, pokazuje se i po nutarnjoj tromosti i njihovim nezadovoljstvom sa životom. Svatko u sebi nosi destruktivnu sklonost koju psihologija zove „smrtni nagon“.
Ako se čovjek okrene duhovnosti on će svoj život morati promijeniti, ali tada život nije siromašniji kao prije nego bogatiji. Naravno da njemu nedostaje puno toga što mu je dosad bilo sugerirano kao vrijedno: preobilna potrošnja, veliko bogatstvo, bezgranična društvena zabava. Iz straha da mu kroz redovitu molitvu te ugodnosti iščeznu, odmah se odriče religioznog života, koji – kako je dokazano – dulje traje i zdraviji je.

Fra Jozo Župić