U ovom vremenu koronavirusa naslušao sam se različitih prigovora. Tako su neki prigovarali zašto pojedini svećenici čitaju svoje propovijedi. Bilo bi ljepše da govore bez papira. Da gledaju ljude licem u lice. Da sa svakim u crkvi ili preko malih ekrana uspostave živi kontakt. Ovdje treba reći da nije svima dano da tako mogu slobodno govoriti. To su ipak darovi od Boga. Premda, ako se netko potrudi, možda i uspije postići sposobnost na radost onih koji ga slušaju.
Sjećam se prijašnjih vremena kad je u naše selo dolazio poštar. Tada u selu nismo imali poštanski sandučić u koji bi poštar ubacio naša pisma, ili naše razglednice koje su stizale od naših najbližih, bilo za Božić, ili Uskrs ili nekom drugom prigodom. Na guvnu usred sela odjekivao je glas poštara. Glasno bi zavikao i pozivao sve one kojima je stigla pošta. Tako je jednom zavikao: „U nedjelju vam dolazi baka u posjet!“ To je više godilo srcu, nego da smo sami čitali.
Ovaj koronavirus koji je vratio ljude u domove i međusobno ih povezao, ujedno je oživio i neka sjećanja iz prijašnjih vremena kad su se susjedi okupljali jedni kod drugih, pa je tu bilo i raznih uspomena, priča, a dječje uši bile su poput velikih antena koje primaju sve što stariji govore. Tako sam čuo zgodu ili nezgodu jednoga mladića koji je rano ujutro išao kroz šumu. Iznenada pokraj njega je protrčala divlja svinja. To je bilo vrijeme kad u kući još nije bilo telefona. Krajem tjedna on je roditeljima napisao pismo. U pismu je napisao da mu je srce upalo u džep od hlača. Što bi se dogodilo kad bi netko nakon dvije tisuće godina čitao to pismo. Netko bi možda pomislio da se dogodilo čudo u toga mladića, jer mu je srce iznenada počelo kucati u džepu od hlača. Jasno, taj bi sigurno krivo razumio tu rečenicu, a drugo, ne bi shvatio što je mladić time želio reći. A želio je reći da je bio silno prestrašen. Prestrašen od divlje svinje.
U evangeličkim krugovima se pričalo da je bio jedan pastor koji je uvjerljivo govorio u svojoj propovijedi o cvokotanju zubi i na taj način prijetio paklom. Tada je netko protestirao i prekinuo ga u propovijedi: „Ali mi kad umremo više nemamo zube!“ Nato će pastor: „Tada ćemo se već pobrinuti za zube!“
U stara vremena pazilo se da se izlazi iz kuće nedjeljom u svečanom ruhu na nedjeljnu svetu misu. Počevši od oca do malog djeteta. Jasno, nisu svi bili u mogućnosti imati skupocjena odijela ili haljine, ali se pazilo da svi budu pristojno obučeni i uredni. Pazilo se na to da se djeca ponašaju primjereno u crkvi. Ta vanjska uljuđenost trebala je biti odraz i unutarnje uljuđenosti. Seljaci su znali dostojanstveno i sa svetom ozbiljnošću družiti se s Bogom.
Jedan je župnik imao pticu koju je držao u jednoj čudesno lijepoj krletci u svojoj radnoj sobi. S pticom je neobično postupao za vrijeme nekoga posjeta. Krletku bi stavio vani pred vrata kao da je želio da ptica čuva njegovu sobu i razgovor svoga župnika.
Jednom su pitali župnika zašto stavlja pticu pred vrata kad s nekim razgovara.
On je odgovorio smiješeći se: „Važno je da svoju pticu stavim pred vrata dok s nekim razgovaram jer se ta mala ptica umiješa u svaki razgovor. Ona neprestano cvrkuće bilo da ja to želim ili ne želim. Osim toga: ako ptica stoji pred vratima svi znaju da sam usred razgovora i da mi nitko ne smije smetati. Na pameti mi je uvijek da se koncentriram u razgovoru s čovjekom i da mogu dobro govoriti ako stavim svoju pticu pred vrata.“
Što ova priča ima s molitvom? Kod molitve čovjek često sjedi u krletci iz koje ne može ili ne želi izići van. On je sa svojom patnjom, sa stalnim slušanjem o koronavirusu, sa svojim lošim i dobrim iskustvima, sa svojim važnim i nevažnim stvarima u sebi kao uhvaćen, one ga opterećuju i spriječavaju da prodre do biti problema, koji je važan za molitvu, jer se u molitvi čovjek stavlja u odnos prema Bogu. Tu se najprije mora prihvatiti opterećenja i očistiti smeće koje je na putu. Tako on otvara svoju unutarnju bit, svoje srce. Cvrkutanje ptice je kao smetnja: ljuti se na tetu, na djecu, na nepravdu i od glasnih emocija čovjek ne dolazi do molitve. Svatko u svom životu nosi sa sobom pticu koja ga odvraća. Mnogi kažu da treba pticu jednostavno ignorirati ako želimo uroniti u molitvu. Ipak je bolje pticu ostaviti vani da imamo mir za svoju molitvu, a poslije pticu opet možemo pustiti unutra.
Bog ljubi sva stvorenja, također i tvoju pticu i puno puta njeno cvrkutanje može postati molitva, jer Bog i nju sluša.
Fra Jozo Župić
