Aktualno promišljanje: Zbog gripe u krevetu

Koliko se sjećam tada još nisam pošao u školu. Znači, još nisam imao šest godina, jer sam se u šestoj godini upisao u školu. A trebao sam imati sedam godina. Dobro, primili su me u školu dva učitelja i jedna učiteljica. Ja sam im zahvalan. Već dugo ne hodaju ovom zemljom i otišli su na drugi svijet bez koronavirusa.

Život je tekao kako je tekao. Ali, prije odlaska u školu jednog dana obolio sam od gripe. Čuo sam dječje glasove uokolo kuće. Dozivanja. Bio sam nemoćan odazvati se. Vrućica me nije puštala. Svako malo vremena majka bi dolazila do mene, a zajedno s ocem bila je sva zauzeta oko gradnje kuće. Velika je stvar imati kuću, imati dom. Imati sigurnost da nisi napolju. Izložen nevremenu. Gripa me je dobro izmučila. Iscijedila. Bio sam blijed poput krpe. Više se i ne sjećam što mi je majka sve davala da mi padne temperatura, da ponovno dobijem apetit, da oživim i da skačem zajedno s drugom djecom. Poslije su se pojavljivale druge zgode i nezgode u mome životu, tako da sam i zaboravio na gripu. Međutim, ovih dana zbog koronavirusa i svega onoga što ljudi i čovječanstvo trpi i podnosi i proživljava, u meni se budi osjećaj ljubavi prema domu. Možda i svakodnevni pozivi da ostanemo doma to još potenciraju.
Onda sam se sjetio da sam čitao knjigu Majstori koju je napisao Vincent Šikula. Sjetio sam se da on u toj knjizi posvećuje jednu crticu domu. Pronašao sam tu crticu u svojoj kartoteci, pa je želim pdijeliti s vama koji isto tako živite u svojim domovima, u njih ste se vratili kao i ja zbog koronavirusa. Evo što on piše:
„Oženjen čovjek je kod kuće ondje, gdje ima ženu i djecu, ja to znam, ja sam o tome razmišljao. Kod kuće može biti ovdje, a može biti i kod susjeda, u Beču, a i u Parizu, u Americi, bilo gdje, bilo u kojoj zemlji. A ipak, pravi najljepši dom je samo ondje, gdje se čovjek rodio. Tko ne poštuje svoj dom i one koji su ga odgojili, one, koji su mu u djetinjstvu milo govorili, a i vikali na nj, on ne poštuje ni vlastitu djecu, on u njima uzgaja ravnodušnost, s kojom će oni jednoga dana krenuti i otići, poći će tražiti svoj dom negdje drugdje, poći će ga tražiti ali ga neće naći, ako ne budu znali, da put vodi nekuda naprijed, ali da također vodi i natrag. A zašto gradimo kuće? Zar možda zato, da iz njih pobjegnemo? Ili možda zato, da bismo ih kasnije srušili ili prodali? Kuća se može srušiti, kuća se može i prodati, kuća je kuća, a s kućom se može svašta učiniti, umjesto stare kuće može se sagraditi nova, stotine novih kuća, tisuću novih kuća, ali dom, ne kuća, nego dom, da, stvarni dom, moj rođeni dom je samo ondje, gdje smo počinjali život, gdje smo se izgrebli i natukli koljena dok smo naučili hodati, gdje smo često okrhnuli lončić, jer nam je bio pretežak i jer ga nismo znali nositi, dom je ondje, gdje je čovjek obilazio oko kuće, a kad je ušao u kuću, onda je znao da je kod kuće, da je doista kod kuće, a i kad bi opet izašao iz kuće, u blizini svoga doma, jer to može i nadalje ostati dom, pametan čovjek ga može uzeti i više, i još više, jer dom se i sam nudi, dom je posvuda ondje, gdje miriše naš dom, gdje je čovjek najviše o njemu, o domu naučio, a onda to ponovno našao, pa to sve iznova i iznova nalazi i sam sebi potvrđuje, da je sve to dobro naučio. Dom se širi u daljinu i u širinu, dom je kružnica, koja se proširuje, koja ima svoje središte, a tog središta ima samo mali komadić, kod kuće i u školi smo o tome učili, dom je komadić obične znojem natopljene zemlje, utabane našim dječjim nogama, izravnane našim dječjim koljenima, udahnute našim dječjim dahom. Dom ima i visinu, i ja uvijek pitam: kamo bježiš čovječe, zašto bježiš i ostavljaš dom? Zar se možda bojiš visine. Ili si se prepao dubine? Svakako ti bi se manje bojao da si tu dubinu razumio, jer kad bi je razumio, onda bi razumio i središte, pa onda više i ne bi bježao, ne bi izdao svoj vlastiti dom, a ne bi nagrdio tuđe domove. Onaj tko ima svoj dom, taj je posvuda kod kuće, svi ga domovi prijateljski dočekuju, ali onaj tko je bez doma, taj je kao onaj zalutali kamen u tuđoj zemlji, koji svakome smeta, pa na nj i drugo kamenje viče: ti si mi stran, brajko moj, ti nisi kod nas kod kuće! Zato jedan dom s drugim i drže skupa, a čovjek mora sam znati gdje ima svoje korijenje…“
Možda nas o tome pouči i koronavirus?

Fra Jozo Župić