Portal hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj

Portal der kroatischen katholischen Gemeinden in Deutschland

AKTUALNO PROMIŠLJANJE: Zagonetni koronavirus

Zanimljiv je taj koronavirus. Brzo djeluje. Lako se prilagođava. Čudo jedno. Sad je u zrakoplovu. Sad na plaži. Eno ga u restoranu. U staračkom domu. Ne boji se crkava, ni škola, ni dječjih vrtića. Bolnice su u strahu pred njim. Prošeta se do sela i vrati se u grad. Grobari u strahu pred njim kao astronauti. Jedan drugoga ne prepoznaju. Od glave do pete u bijelim odijelima. I to košta. Kad pomisle da je koronavirus pokopan s pokojnikom, on se opet vraća po nove žrtve.
Parkovi i nogometna igrališta poručuju mu da ne dolazi. A on preskače zidove, ulazi u krošnje stabala, odmara se na klupama, u travi, kupa se u rijeci i ne dopušta da se pune bazeni vodom. Zaustavlja zrakoplove, vlakove, autobuse, željeznice. Sav promet moli ga da odstupi. Koliko će nas još mučiti. Poigravati se s nama. To ne znaju ni najbolji stručnjaci na svijetu. A godinama su učili na medicinskim fakultetima. Tko ga je izmislio. Otkud dolazi. Koja mu je namjera da drži u neizvjesnosti čitav svijet.
A ljudi su mislili kad su se spustili na Mjesec i krenuli prema Marsu i spustili se do najdubljih morskih dubina da sve mogu, da će jednoga dana uspostaviti vezu Zemlja – Mjesec, Zemlja – Mars i da će tamo krenuti najprije oni dubokog džepa, kad tamo svi moraju ostati doma. Podnositi jedni druge. Čuvati djecu i igrati se s njima, ili vikati na njih kad izgube živce. Mlatiti po ženi ako im je pukao film u glavi, jer nije bilo po njihovu. Umjesto žene i djece druže se sa psom i mačkom. Nekima je opet konj najbolji prijatelj. Jadno ti je prijateljstvo ako nije među ljudima.
Zna li taj koronavirus kakav je nered unio među ljude. Jadna djeca ne mogu do svojih prijatelja, do svoje klupe, do svoga školskog dvorišta, nego moraju između četiri zida kako tako preko Interneta slušati što im učiteljica poručuje, i tako satima sami pred ekranom, i bez ičije pomoći. A oni su željni lopte, igre, druženja, šale, smijeha i školske marende.
Mali i veliki poduzetnici na sto su muka. Traže pomoć od političara. Treba misliti i na radnike, na zaposlenike, na obitelji, na pristojan život.
Bliži se vrijeme turizma. Praznici su pred vratima. Svi prozivaju koronavirus. Odlazi, nestani, ne smetaj nam više. Što ti imaš s nama.
To me podsjeća na neke farizeje koji rekoše Isusu: „Otiđi, otputuj odavde jer te Herod hoće ubiti.“ A on će njima: „Idite i kažite toj lisici: ´Evo, izgonim đavle i liječim danas i sutra, a treći dan dovršujem. Ali danas, sutra i prekosutra moram nastaviti put jer ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema“ (Lk, 13, 31-33).
Nažalost i danas ima lisica koje bi htjele napakostiti našim kardinalima Bozaniću i Puljiću. Preko njih i Crkvi u Hrvata. Za njih ne vrijedi poziv na post, molitvu i dobra djela, jer ih izjeda mržnja koju baštine od onih koji su ih toj mržnji naučili. A naši kardinali, naša Crkva moli se i za takve, i za nevine žrtve i za svakoga čovjeka, pa i onoga koji je često puta u ulozi onih koji viču i galame: Zaslužio je smrt. A Crkva uči od svoga Učitelja: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine. Tko tu molitvu može zabraniti? Novinari, političari prilivode, mrzitelji Boga i čovjeka. Oni koji u svemu vide slovo koje ih muči?
Gdje će poginuti koronavirus? Kad će nestati? Tko će ga pobijediti? Zasad ne znamo. Ali sigurno je da će biti pobijeđen kao i drugi virusi koji su se pojavljivali tijekom ljudske povijesti.
A, mi se molimo da Dobro pobijedi Zlo. Jer, ljudska zloća gora je od koronavirusa. Završio bih riječima Meše Selimovića iz romana Tišine: „Sunce nad rijekom, odbljesci na vodi, u meni širina. Rat je već sasvim daleko…Čini mi se da sam povratak uvijek ovako zamišljao: prostrano nebo bez prijetnje, sunce što rađa boje, pomalo tupo osjećanje sreće zbog iščekivanja. I vedra lica oko mene.“

Fra Jozo Župić