Aktualno promišljanje: Trpljenje kao blagoslov

Prošla su već dva mjeseca da sam sebi zapisao izjavu dvojice glumaca koji su se kao klaunovi posvetili malim pacijentima i svakoga četvrtka odlazili su u jednu kliniku u Münchenu kako bi te male pacijente odvratili od njihove svakidašnjice, od njihovih bolova i strahova. Tada se još nije spominjao koronavirus.
Pri svom ulasku u dječje bolesničke sobe na svoj nos nataknuli bi mali klaunov crveni nos. Čim stave taj crveni nos oni su u ulozi klauna. Oblačili bi se kao liječnici i taj dan bi iskoristili za šalu. Izvodili bi operacije na pacijentima, jasno na šaljiv način. Tako bi slijepo crijevo zamijenili zračnim balonima. Svjesni su da ne mogu ništa promijeniti u bolesti maloga pacijenta, ali mogu doprinijeti da barem u kratkom vremenu ta djeca dožive nešto lijepo. Cilj je zajednička razonoda. I sam šef dječje klinike ustvrdio je da svi impulsi koji odvraćaju pažnju od bolova i strahova mogu biti samo dobri. Optimizam i dobro raspoloženje mogu utjecati u svakom slučaju pozitivno na proces ozdravljenja. Sigurno smo čuli i za izreke: „Smijeh je najbolji lijek“ ili „Smijeh je zdrav“. Tako i najmanja maska na svijetu kao što je klaunov nos, može nasmijati male pacijente. Stoga je dobro spomenuti riječi koje je izrekla Josepha Wallbrecher: „Pazi na svoje misli, jer one postaju riječi. Pazi na svoje riječi, jer one postaju djela. Pazi na svoja djela, jer ona postaju navike. Pazi na svoje navike, jer one postaju tvoj karakter. Pazi na svoj karakter, jer on postaje tvoja sudbina.“
I ovih dana karantene svjedoci smo kakve su se sve ideje rojile u glavama ljudi koji misle, razmišljaju kako unijeti malo radosti, veselja, oduševljenja, zajedništva, klicanja i pljeskanja. Neki su u otvorenom autobusu obilazili gradske četvrti, svirali i pjevali. Drugi su na terasama nebodera otvarali disco, puštali glazbu i ljude na trenutak izmamili da otvore prozore svojih stanova, i puste u njih vesele ritmove omiljenih pjevača i pjevačica, drugi opet svojim muziciranjem preko malih ekrana barem malo ublažili napetosti ukućana. Sve su to lijepe geste i nisu dopustili koronavirusu da ih potpuno svlada, obeshrabri, nego su mu htjeli pokazati da su živi, da vole život, i da će doći dan kada će se obiteljska radost pretvoriti u svenarodnu radost i veselje po ulicama, trgovima, parkovima, uz rijeke i na moru, na plažama po koncertnim dvoranama i crkvama.
Baš jučer sam slušao izjavu glavne medicinske sestre: „Velika je radost u nama kad nekoga skinemo sa respiratora da može samostalno disati, jesti, šetati.“
Ovo vrijeme koronavirusa sigurno će puno toga promijeniti u našem budućem životu. Možda nam u tome pomogne židovska mudrost: „Velika krivnja čovjeka nisu pogreške koje on čini, čovjek je slab i lako upadne u napast. Najveća krivnja čovjekova je, da se on danomice, u svakom trenutku svoga života može obratiti, a ne čini.“
Hoće li nam klaunovi, pjevači, medicinari i mnogi drugi ljudi dobre volje pomoći da ubuduće njegujemo obiteljske i prijateljske odnose, preuzmemo dobrovoljno zadaće djeda i bake, nešto nova naučimo: jezik, vrstu sporta, ili razvijamo talent koji je dosada ležao u sjeni, muziciranje, slikanje. Ima još drugih mogućnosti da se mirovina iskoristi za nove oblike aktivnosti, da se korisno čini i časno dokaže. To mogu biti sudjelovanja u generacijskoj razmjeni koja sežu od obitelji preko susjedstva i prijateljstva do institucija, koje se posvećuju cilju solidarnosti među generacijama u koje su uključeni i mladi stari. Dobro se je zapitati: Gdje hranim sebe duhovno i duševno?
Za kraj bih zahvalio jednoj muzikologinji koja mi je ovih dana poslala jedno razmišljanje bl. Ivana Merza koji je pisao pismo bolesnoj učiteljici Miri Majetić 21. veljače 1928. godine, svega četiri mjeseca prije svoje smrti, i tim pismom želim i sve vas koji čitate moje crtice obogatiti: „Sam naravni zakon nalaže nam da se razborito brinemo za svoje zdravlje i da svojim tijelom ravnamo ne kao vlasnici, već kao upravitelji kojima je Bog naredio da dobro gospodare tim tuđim vlasništvom..To je što stoji do Vas. A ako Gospod želi da unatoč toga trpite i da ne ozdravite, onda se valja predati u Njegove ruke – jer se ni najmanji bakcil ne miče bez prisutnosti i djelatnosti Gospodnje. Ta i sami znate bolje od mene da trpljenjem čovjek može više učiniti za proširenje Kraljevstva Isusova negoli velikim radom, učenim raspravama, sjajnim govorima i člancima. Ako Vas je Isus odabrao da budete apostolom u trpljenju, uvjeren sam da će Vam dati i snagu da uz sudjelovanje Vaše volje taj apostolat i dobro završite. Zemaljskim očima možda ne ćemo vidjeti plodove toga trpljenja, ali gore, u Srcu Božjem ukazat će nam se koliko je njime duša spašeno; kolikim katoličkim pothvatima je donijelo blagoslova.“

Fra Jozo Župić