Kapela Bl. Alojzija Stepinca bila je puna štovatelja sv. Ante. Bilo ih je i ispred kapele. Sve po propisu. Razmak i maske na licima. Pobožnost trinaest utoraka sv. Ante ne žele propustiti. Svećenik im je spomenuo zanimljivu zgodu iz života Sveca svega svijeta. Ona glasi: „Slaveći sv. misu nakon primljene pričesti ukazao mu se mali Isus. Onako pomalo preplašen i iznenađen ne shvaćajući što se događa upita ga svetac: „Dijete odakle dolaziš? Kako se zoveš? Koga tražiš?“ A Isus mu odgovori: „Dolazim s neba. Moje je ime zlatnim slovima zapisano u betlehemskoj štalici, na križu u Jeruzalemu, a sada na svim vratima svetohraništa. Ja sam dijete Isus. Tražim srca ljudi.“ Kad je to čuo upita ga: „Isuse, što tražiš od mene?“ A Isus mu odgovori: „Ante, tražim tvoje srce..“
Rabi Nahman iz Breslova jednom je rekao: „Obično se kaže da priče dobro uspavljuju. Ja kažem da te priče mogu probuditi.“
Hasidska priča uvijek govori više od onoga što se nalazi na površini, ona gotovo uvijek upućuje na neku višu, univerzalniju istinu. A ta istina zaista može probuditi onoga koji je za nju spreman.
U hasidskim pričama nalazi se jedna legenda u kojoj učenik pita: „Gdje stanuje Bog?“ Njegov učitelj mu odgovara: „Bog stanuje tamo gdje mu dozvolimo ući.“
Nebo i Bog, nebo i punina, nebo i vječni život, nebo i drugi svijet, nebo i domovina su sinonimi. Ti pojmovi razjašnjavaju isto tako kao i legende iz hasidskih priča, da nebo nije geografsko mjesto, bilo gdje iznad oblaka ili u dalekom kozmosu, nego odnos između Boga i čovjeka kao i ljudi međusobno. Nebo je tamo gdje čovjek dozvoli Bogu da uđe, gdje se susreću Bog i čovjek. Nebo je konačno i vječno biti kod Boga i nepomućeno zajedništvo s bližnjima! Tako je nebo neprestano stanje blaženoga života, kojemu teži svaki čovjek.
Da svi ljudi traže sreću utvrdili su filozofi već od Platona. Augustin je u svojim „Ispovijestima“ tu činjenicu sažeo u sljedećm pitanju i odgovoru: „Ima li uopće netko koji ne želi blaženi život?“ I odgovara: „Ako bismo sve pitali žele li biti sretni, bez sumnje bismo dobili odgovor da to žele.“
Vječni blaženi život može biti samo kod Boga na drugome svijetu. Čovjekova čežnja za srećom bit će tek utažena u nebu. Po grijehu i krivnji ljudi ovdašnji svijet se ruši u zlo, bijedu, prolaznost i smrt. U sprovodnoj euharistijskoj molitvi pjevamo: „Mi ovdje nemamo stalnoga boravka.“ Također znanstvenici potvrđuju da će planet „Zemlja“ zajedno s čovječanstvom biti uništen.
Dobri čovjekoljubivi Bog ipak želi sreću čovjekovu. Stoga on njemu priprema nebo nakon što je po grijehu izgubio raj na zemlji. Isus ide k Ocu u nebo, da tamo pripremi mjesto za nas (usp. Iv, 14,3). U Ivanovom evanđelju Uskrsnuli kaže: „Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu“ (Iv, 20,17).
U Isusovu uzašašću otvoren je put do Boga za sve ljude. Stoga je Isusovo uzašašće važno. Ono je zajedno sa slanjem Duha Svetoga punina Kristova spasiteljskoga djela za nas.
Dotad, svima nama predstoji ono što smo malo prije na početku čuli u zgodi o svetome Anti: Ante, tražim tvoje srce. Čovječe tražim tvoje srce. Ljudi, tražim vaša srca. Nemojte dopustiti da vas zbuni koronavirus. On je prolazan, kao što je prolazan i vaš život. Ljudi su možda u ovom vremenu i previše prestrašeni. Zato za kraj još jednom zavirimo u hasidsku mudrost po još jednoj priči koju je zapisao Martin Buber:
Rabi Menahem Mendel iz Kocka je jednom upitao svoga hasida:
„Jesi li ikada vidio vuka?“
„Da“, odgovori hasid. „I jesi li se uplašio?“ „Da“. „A jesi li u tom trenutku bio svjestan svoga straha?“ „Ne“, odgovori hasid. „Jednostavno sam bio preplašen.“ „Isto tako trebamo osjećati i strah od Boga“, reče mu rabi.
Bog traži naše srce, ne da ga prestraši, nego da ga ohrabri i u ovom vremenu koronavirusa.
Fra Jozo Župić
