AKTUALNO PROMIŠLJANJE: Svijeća i so

Mi se Hrvati hvalimo da imamo i broncu i srebro u nogometu. Iza nas su svjetske nogometne sile. Istina je. Ali su nam stadioni u Hrvatskoj prazni glede momčadi bilo da se radi o prvoj, drugoj, trećoj ili županijskoj ligi.
Njemačka a i ostale europske zemlje u tome nas nadmašuju, jer su njihovi stadioni dupkom puni. To je svaki puta fešta na njihovim stadionima, a i nogometaši su vrhunski, jer su dobro plaćeni. Uza sve bogatstvo tih klubova ovih smo dana mogli slušati da su i neki od njih došli na rub gašenja, jer koronavirus je zabranio sportska natjecanja.
Konačno se pojavila radosna vijest da će nogometaši uskoro na zeleni tepih, na zelenu travu, pa makar i bez publike. Imat će ipak neku zaradu od televizijskih prenosa i na taj način ublažiti teško stanje u kojem su se našli. Tako je koronavirus upozorio nogometne zvijezde da budu skromniji. Njihovoj slavi doprinosili su i sami gledatelji. Sjetimo se Dortmunda, Münchena i drugih njemačkih gradova. Po osamdeset tisuća gledatelja na stadionu. A gdje su reklame. Prodaja dresova i suvenira kluba. Milijunske cifre u novcu prilikom prodaje ili kupovine igrača. I sad najednom moraju biti vrlo oprezni i za vrijeme treninga, a još više kad ovih dana ponovno započnu utakmice.
Dok su stadioni bili puni vodio se „mali rat“ između navijačkih skupina. Kod nas i kad nije bilo dovoljno publike navijači su bili gromoglasni, a znalo se dogoditi i da je izvan terena bilo „ratova“.
Takvima bi poručio Meša Selimović spominjući ratno stanje koje utječe na čovjeka: „Ne može se živjeti samo od pucanja i strahovanja, čovjek mora i da dođe sebi, da se provjetri, da se provede, da se izbjesni, vidio si kako u lokomotivi puštaju paru da ne eksplodira, e tako ti je i kod čovjeka. Ali kako da se izbjesniš, kako da pustiš paru, svi smo mi ratom zamonašeni, kastrirani, obogaljeni, sipaj tu rakiju, šta štediš!“
Koronavirus sam protiv svih. Tisuće će morati ostati u domovima ili konačno po restoranima jer će i oni biti otvoreni, ili negdje u parku pred televizorima gledati svoje ljubimce, te umjesto rakije piti pivo. Ipak će to biti drukčije nego kad se u velikom mnoštvu navijalo u svih šesnaest. A i ova okupljanja izvan stadiona bit će nadgledana od strane policije, jer će i dalje biti na snazi preporuka, držati razmak i masku na licima. Zar to nije kastriranje i obogaljenje za one najžešće navijače.
I dok bude slavlja nakon zabijanja golova, bit će i onih koji će biti slični Avdiću o kojemu piše nobelovac Ivo Andrić. Počujmo:
„Avdić govori. Eto, recimo, kupiću svijeću, a neću so. Dobro, lijepo se vidi i večerati i leći, ali sad druga muka: ono dvoje muške djece neće da srkne čorbu. Nije ovo čorba, kažu, i plaču i biju kašikama o siniju, dok se ja ne naljutim pa ne izbijem oboje. Oni pobjegnu pod jorgan, ali u snu još jecaju, jer bijen i sit nije jedno isto. A meni ih žao, iako neću da pokažem, pa mi i ono što sam pojeo onako neslano udara na nos od velike žalosti.
A opet, ako kupim so, onda – večeramo u mraku. Lijepo se djeca nakusaju slane čorbe sa hljebom, kakav je da je, ali ona moja najstarija razmažena i sve na neko gospodstvo sluti, pa neće da okusi. Ne vidim je, a znam, onako u mraku, da krivi usta na plač i čujem kako šapuće i traži da se zapali svijeća, „makar ovlicna“, da rastjera mrak. Kusaj, kažem ja, budalo, dok imaš šta. Treba ti svijeća! Božje sunce je sirotinjska svijeća. Ali ona svoje pa svoje, hoće svijeću. Hvata mi se za rukav. „Ne mogu“, kaže, „babo, nije mi slatka večera pa da je bogovska, ovako u mraku.“ Ja je guram od sebe i tobože se ljutim a dolazi mi da zaplačem zajedno s njom. I dok tako, silazeći nizbrdo, mislim o svemu tome, dođe mi teško, stegnem onu tanku akču među prstima svom snagom i kažem sam sebi: „Ama, kupiću i so i svijeću, da nam je bar nekoliko dana i slano i svijetlo, pa makar poslije svi pomrli u mraku od gladi.“
Hoće li ovaj tekst čitati sportaši, ne znam. Ali ih podsjećam da se u cijelome svijetu obilježava Međunarodni dan sporta 6. travnja u spomen na dan početaka prvih Olimpijskih igara 1896. godine.
Prošlu godinu za taj dan papa Franjo je izrekao ove riječi: „Sport je univerzalni jezik koji obuhvaća sve narode te pridonosi nadvladavanju sukoba i ujedinjenju ljudi. Sport je također vrelo radosti i snažnih emocija, a on je i škola u kojoj se oblikuju vrline ljudskoga i društvenoga razvoja pojedinaca i zajednica.

Fra Jozo Župić