AKTUALNO PROMIŠLJANJE: Smijehom protiv koronavirusa

Mnogi su jedva čekali kad će se otvoriti frizerski saloni. Među njima sam bio i ja. A bilo je vrijeme kad su mladići željeli imati dugu kosu. Tada je duga kosa bila u modi po uzoru na legendarne Bitlise, a neki su čak govorili da je i sam Isus imao dugu kosu. U Bibliji čitamo da je Delila dodijavala i mučila Samsona, da joj otkrije gdje je njegova velika snaga. On joj je tada otvorio svoje srce: „Nikada britva nije prešla po mojoj glavi jer sam od majčine utrobe nazirej Božji. Da me obriju, sva bi me snaga ostavila, onemoćao bih i postao bih kao običan čovjek“ (Suci 16, 17).
Danas je to kratka kosa, a čak i glava bez kose po uzoru na američke košarkaše dolazi u obzir. Pred salonima u Schillerovoj ulici bili su dugački redovi. Jedan se salon zove Paradiso-Raj. A pred tim Rajem mladići, a i stariji imali su maske na licima. Promišljam, morao bih dugo čekati, jer red je uistinu bio dug. Vratio sam se kući. Onda sam u poslijepodnevnim satima opet otišao. Na redu sam bio drugi. Svatko od nas najprije je morao dopustiti frizeru da mu opere kosu, a onda je uslijedilo šišanje.
Svi koji su čekali u redu pokazali su određenu strpljivost, uviđavnost. Nije se puno govorilo, a još manje smijalo. Kao da su ljudi zaboravili nasmijati se.
Negdje sam pročitao da se odrasli dnevno smiju oko 17 puta, dok se mala djeca nasmiju i do 300 puta. Ljudima kao da nije do smijeha. Možda se boje da će im dok se smiju uletjeti koronavirus, pa će prestati govoriti a kamoli se još i smijati.
Meni se usjekla u sjećanje crtica iz knjige Majstori koju je napisao Vincent Šikula. On piše: „U ono vrijeme stanovao je u Okoličnom jedan zubati dječak, vrlo sličan meni. Skoro bi se moglo kazati da sam to bio ja. Taj se dječak neprestano smijao, smijao se i tada, kad mu nije bilo do smijeha. Mnogi su se ljudi na nj ljutili. Ne možete ni zamisliti, kako neki ljudi mogu mrziti smijeh! Dječak je to ubrzo primijetio, no što da radi? Ponekad se i pomalo stidio, a onda pomislio: dragi Bog je vjerojatno pogriješio, darovao mi prevelike zube, pa se hoćeš-nećeš moram smijati. Da ne bi možda smijehom koga uvrijedio, on je usta radije zakrivao rukom, pa tako hodao, hodao ulicom, po Okoličnom, zavirivao u dvorišta, kroz vrata i kroz prozore, on je želio sve vidjeti, ali je neprestano pazio da ljudi ne bi vidjeli njegov smijeh. Ali ljudi, pa već znate kakvi su ljudi, lupnuše ga tu i tamo po ruci: „Zašto stalno držiš tu šapu pred ustima?“ A onda su ljudi primijetili njegov smijeh, pa se još jače naljutili. „Pogledajte ga samo, pa on se smije!“ Kad mu glava već ponešto narasla u odnosu na zube, a i pamet se u glavi povećala, dječak je već umio kako-tako sebi pomoći. Ispupčio bi usne i stisnuo ih, pa kad je vidio da ga promatraju, počeo bi fićukati. Bijaše to, dakle, mudar dječak, valjda i veseo, znao se i savladati, radije je svoje veselje zadržao u grlu, jer kad bi to veselje ispustio, morao bi pokazati i zube. Bijaše on veseli dječak.“
Mi smo svi bili pod maskama za vrijeme čekanja do frizera i za vrijeme samoga šišanja. Ali nakon toga svi smo skinuli maske s lica. Vraćamo se svatko svojoj kući. Ne bi bilo dobro da ostanemo tako ozbiljni i bez smijeha tamo gdje dođemo u svoje domove, na radna mjesta, među ljude, a osobito među djecu.
Po povratku kući oduševio me televizijski snimak Bez komentara, a govori o pristupu liječnika iz Španjolske koji su pljeskali medicinskim sestrama i svima onima koji su kroz ove dane i mjesece epidemije bili uz bolesnike i umiruće. Došao je trenutak da zaborave na neprospavane noći, na sve strahove za tuđi život i svoj vlastiti. Došlo je vrijeme opuštanja, radosti, pjesme, zahvaljivanja.
Sjetimo se Mojsija koji s Izraelcima zapjeva pjesmu Jahvi nakon oslobođenja pred Egipćanima: „U čas Jahvi zapjevat ću, jer se slavom proslavio! Konja s konjanikom u more je survao. Moja je snaga, moja pjesma – Jahve jer je mojim postao izbaviteljem (Izl 15, 1-2).
Nemojmo zaboraviti ni Marijin hvalospjev nakon što joj je Elizabeta rekla: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“
Tada Marija reče: „Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje“ (Lk 1, 45-47).
Neka u ovim danima kad slušamo da slabi djelovanje koronavirusa, i da se život sve više vraća u svoj riječni tok, možemo i mi klicati i hvaliti Gospodina, ako smo ga kroz ovo teško iskušenje možda malo i zaboravili, i moliti ga da nam se vrati smijeh koji će dodatno biti lijek našim tijelima i dušama, koji će umjesto koronavirusa zaraziti ovaj svijet i učiniti ga barem malo optimističnijim, jer „od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje.“

Fra Jozo Župić