Ovih smo dana bili svjedoci velikih protesta protiv rasizma. Ljudi su bili bijesni zbog brutalne smrti Afroamerikanca. Protesti nisu zahvatili samo Ameriku nego su se prenijeli i na Europu, na čitav svijet. Ima li čovjek cijenu? Bilo koji čovjek: bijeli, crni, žuti? Određuje li čovjeka boja kože ili je bit u onome što čitamo na prvim stranicama Biblije da su čovjek i žena slika Božja. Ako su čovjek i žena slika Božja onda treba poštivati svakoga čovjeka neovisno koje je boje njegova koža. Nisu ni sve životinje iste boje kože pa ih čovjek štiti, na njima čak i zarađuje pod raznim vidovima. Čovjek nije roba nego osoba, a svaka osoba ima pravo na svoje dostojanstvo.
Koliko je čovjek vrijedan pokazao nam je Sin Božji, utjelovljeni Bog. Došao je nama ljudima, živio među nama, umro za nas i uskrsnuo za nas i proslavljen kao čovjek koji sjedi s desne Ocu na nebesima. Čovjek je dakle uzvišen u Isusu Kristu.
Tom čovjeku na zemlji ostavlja Isus znak svoje prisutnosti. Taj znak je mali komadić kruha s kojim na današnji dan izlazimo na cestu, ne da protestiramo protiv nekoga, nego po njemu pokazujemo: mi gladujemo za životom koji je više nego rad, borba, karijera ili novac. Kao što smo upućeni na kruh svagdašnji tako smo upućeni na sigurnost, na posvetu i na priznanje. Mi smo našli onoga koji nam se daruje. Mi želimo biti na putu s onim koji kaže: „Ja sam kruh života.“ Dnevno ga želimo jesti i uzorno živjeti poput njega koji je živio iz ljubavi.
Njegov način ophođenja s ljudima treba prijeći u naše tijelo i u našu krv. Tko druge izgubi iz vida, tko misli samo na sebe, živi uzalud.
Tko se pridružuje procesiji na Tijelovo, iako ove godine zbog koronavirusa otpadaju mnoge procesije po našim gradovima i selima, praćene crkvenim barjacima, glazbom, duhovnim pjesmama i himnima, i gleda u monstrancu u kojoj je smješten taj komadić kruha, bijela hostija, taj uvijek ima pred očima Isusovu molbu: želiš li se družiti sa mnom na mome putu? Nosiš li me ljudima? Donosiš li moju ljubav na ceste i u kuće svoga grada? Kako druge pozdravljaš i njih susrećeš; kako se zanimaš za njih i uzimaš li udjela u njihovu životu; kako ih respektiraš i podnosiš li njihove osobine i svojstva; kako ih slušaš i uzimaš li njihove strahove ozbiljno; kako s njima dijeliš kruh i pokazuješ li da ne želiš biti „samotnik“ koji misli samo na sebe? Želiš li ići sa mnom i onda kad moj put vodi u tamu; kad osjetiš protivljenje i kada te ismijavaju; kad dolaze sumnje i osjećaš se napuštenim?
Promisli! Sjeti se zgode danskog filozofa i teologa Sörena Kierkegaarda. U njegovim dnevnicima nalazi se ova epizoda: Kierkegaard je bio student u Kopenhagenu i s košarom rublja pod rukom krenuo je po gradu tražeći praonicu. Na drugoj strani cesti zapazio je izlog jedne trgovine i reklamu: „Ovdje se rublje pere i pegla“. Odmah je pošao preko ceste, pokucao i ušao u trgovinu. Dolazi djevojka poslužiti ga. On je zamoli da preuzme njegovo rublje na pranje. Ona će njemu: „Gospodine moj, vi ste se zabunili.“ Pa kako, odgovori on, „zar ne piše na vašoj reklami da se ovdje pere i pegla rublje?“ „Vi ste u pravu“, odgovori djevojka, ali „mi nismo praonica, vi ste u tvornici u kojoj se prave ploče s natpisima na dućanu. Ovdje su pokazane ploče na kojima piše: „Ovdje se pere i pegla rublje.“
U ovoj epizodi skriva se pitanje i za našu Crkvu: ima li kod vas toga i doživljava li se kod vas ono što vas vodi „u natpisu?“ Vi pokazujete mnoge natpise s riječima: sloboda, ljubav, zajedništvo, služba. Jeste li vi samo slikari natpisa ili ih stvarno možemo naći kod vas? Je li to što u „izlogu“ monstrance izlažemo, samo natpis, samo upozorenje na kruh, ili mogu li oni koji su s nama na putu, od toga jesti, što je Isus govorio i činio? Mogu li oni koji su s nama u procesiji također kušati i osjetiti kako njegova poruka jača i sagrađuje? Doživljavaju li oni naše zajednice kao mjesta na kojima se kruh i puno toga međusobno dijeli? Slušaju li oni na našim misama riječi koje ih ohrabruju i uspravljaju, koje im daju snagu za svakidašnjicu, riječi koje mogu biti važne kao svagdašnji kruh? Vide li oni na nama, u našoj radosti i angažmanu, na našoj otvorenosti izvor iz kojega živimo?
Na Tijelovo u našem „izlogu“ je mali komad kruha. On je nama dan u kruhu, kruhu koji živi i daruje život, kruh koji obećaje vječnost. „Anđeoske eto hrane, putnici se njome hrane. Dobar Pastir, pravo jelo, daje nam za hranu svoje Tijelo.“
Vjerovati njemu znači ići utješen kroz ovo vrijeme.
Fra Jozo Župić
