U svojoj knjizi Slonovi pamte, Agatha Christie piše na jednom mjestu: „Ljudska radoznalost-reče Poirot. Vrlo zanimljivo. Uzdahne. Kad pomislim koliko dugujemo radoznalosti u toku povijesti. Ne znam tko je izmislio radoznalost. Kažu da je ona odlika mačke. Radoznalost je ubila mačku. Međutim, rekao bih da su zapravo Grci izumili radoznalost. Oni su htjeli proširiti svoje znanje. Prije njih, koliko znamo, nitko nije htio mnogo znati. Oni su htjeli doznati kakvi zakoni vladaju u zemlji u kojoj žive, i kako bi mogli biti sigurni da im nitko neće odrubiti glavu ili nabiti na kolac, ili da ih neće snaći neka neugodnost. I oni su se pokoravali zakonima ili ih kršili. Oni su htjeli doznati zašto se to zbiva. Otad su, međutim, mnogi ljudi zaželjeli doznati zašto, i zbog toga su nastale mnoge stvari, brodovi, vlakovi, letjelice i atomske bombe i pencilin i lijekovi protiv različitih bolesti. Dječak promatra kako se na majčinom loncu diže poklopac zbog pare koja se stvara. I onda smo, znamo, dobili željeznicu, koja po voznom redu vozi u željezničke štrajkove, i sve drugo. I tako dalje, i tako dalje.“
Mogu priznati da smo svi mi pomalo radoznali. Ja prvi. Čim se probudim radoznao sam i želim saznati što ima nova u ovome svijetu. Je li otkriven lijek protiv koronavirusa. Je li se ljudi pridržavaju uputa civilnih stožera kad je u pitanju nošenje zaštitne maske.
Tako sam jučer navečer slušao na hrvatskoj i njemačkoj televiziji izvješća. Pravio sam usporedbe kako se ponašaju hrvatski građani, a kako građani Njemačke. Kod nas u Hrvatskoj svakako bi moglo biti više maski na licima. Zašto to nije kao u Njemačkoj? Možda je u pitanju i zakon koji je na snazi. U Njemačko je kazna za nenošenje maske 150 eura. Prikazali su trgovine, vlakove, autobuse. Svi nose maske. Barem se tako može reći za one koje prikazuje televizija. Samo je jedan mladić bio bez maske u jednom vlaku. Policija ga je odmah istjerala iz vlaka.
Pitam jutros jednu našu gospođu kako je s maskama po Münchenu. Reče mi da su svi pod maskama, samo jedna djevojka svojih trideset godina u teškom stanju, po svoj prilici drogirana sjedi na podu podzemne željeznice s cigaretom u ustima, samo što se ne sruši na pod. I nastavlja: „Bilo mi je žao te djevojke. Ona jadna i ne zna da je oko nje koronavirus. Molila sam za nju sve do svoje kuće, da joj se Bog smiluje.“
A, jedna naša starija gospođa u Hrvatskoj govori reporteru: „Neću nositi masku, Pa što ako i umrem.“ To sam čuo na svoje uši. Dakle, imamo različite reakcije. Od onih koji kažu da je falilo druženje, da su ponovno radosni što mogu popit kavu s prijateljima u Kalalargi u Zadru, da su ushićeni što mogu ponovno doći u knjižnicu po knjige, ili u postolara po svoje balerine, do onih koji kažu da je distanca neminovna i da čuvamo jedni druge.
Bio sam radoznao što Sveto pismo govori o ponašanju kad je u pitanju neka bolest.
Tako sam u Levitskom zakoniku pročitao: „Onaj koji se bude ogubavio, neka nosi rasparanu odjeću; kosa neka mu je raščupana; gornju usnu neka prekrije i viče: ´Nečist! Nečist!´Sve dok na njemu bude bolest, neka nečistim ostane, a kako je nečist, neka stanuje nasamo: neka mu je stan izvan tabora“ (Lev, 13, 45.46).
Možda nam u samoći dobro dođu riječi iz Balade o trubi i čovjeku u kojoj Ciril Kosmač piše: „Samoća neka laje, samo da ne laju ljudi!“
Ili nas mogu potaknuti i riječi Alexandera L. Kiellanda: „Koliko nas ima što nosimo mrtvo tijelo u sebi, ovu ili onu nadu što je umrla, ili kakvo gorko razočaranje što smo ga sahranili u kakvu kutu svoga srca.
Zato je dobro da čovjek ne bude usamljen. Dobro je imati nekoga da se na nj oslonimo kad gorka stvarnost baci svoju sjenu na naš život.“
Fra Jozo Župić
