Portal hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj

Portal der kroatischen katholischen Gemeinden in Deutschland

AKTUALNO PROMIŠLJANJE: Povez na očima

Znamo da je koronavirus puno toga blokirao kroz gotovo tri mjeseca. Ali, i on slabi. Negdje je već na izmaku. Doći će i njemu kraj i opet će se sve vratiti životu, možda drukčijem i odgovornijem, a to je opet dobro. Znači, nevidljivi koronavirus bit će na svoj način djelotvoran za one koji će život promatrati odgovornije i djelotvornije. Otvaraju se muzeji i galerije. Ljudi se vraćaju umjetnosti, kulturi. Žele pogledati djela majstora kista po kojem su proradile mašta i emocije. Galerije i muzeji puni su slika koje ostavljaju bez daha.
Nekad izgleda da je posao slikara tako običan, jer on „jednostavno“ slika….Portrete, pejsaže, mrtvu prirodu, apstrakcije – sve što mu budi mašta i emocije. Slikar radi u ateljeu, gdje čuva svoje boje, platna. Često slika i napolju, promatra prirodu, razna mjesta, jer svuda može pronaći inspiraciju za slikanje.
Jedna je žena željna slikanja imala problema u sebi. Često je odlazila kod svoje prijateljice, slikarice. Kad god bi uspoređivala svoje slike sa slikama prijateljice imala je dojam da ništa nije napravila. Njezine boje bile su mutnije nego slike prijateljice i ona nije mogla izraziti što joj je bilo na srcu. Prije nego bi počela slikati razmišljala je kakva bi njezina slika morala biti na samome kraju.
Kad je jednoga dana to ispričala svojoj prijateljici slikarici, ova joj je predložila da poveže oči. Tada joj je stavila na stol tri papira i veliku kutiju s voštanim kredama. Tražila je od nje, da s povezanim očima „kao slijepac“ slika uz glazbu. Ona stvarno nije vidjela ni boje voštanih kreda, ni papir, samo je slušala glazbu.
Nakon što je skinula povez s očiju bila je iznenađena: slike su joj vrlo uspjele. Tu i tamo se ograničila na par neznatnih stvari i darovala je slike svome mužu. Na njezinu veliku radost muž je povješao slike u svom uredu. I mnogi ljudi koji su prolazili kroz taj ured govorili su o čudesno lijepim slikama.
Iskustvo te žene sa slikama važno je za ljude koji misle da ne mogu moliti. U tim situacijama je dobro imati učitelja koji ti pomaže da budeš pažljiv za „slijepe mrlje“. Uz molitve izranjaju te slijepe mrlje ako ih ne možeš dokučiti svojim razumom ili svjesnim gledanjem. Puno puta tebi će se molitva ogaditi, ili ćeš prestati razvijati svoj molitveni život, jer si doduše ostao na stupnju djece, ali više ne želiš biti kao dijete.
Priča nam pokazuje vrlo dobar put. Možda je i tebi potrebno zatvoriti oči ako želiš moliti ili staviti povez na oči, te se ne obazirati više prema vani nego sve više prema nutrini. Ti vjeruješ u svoju spontanost i poznavanje pravih boja, vjerujući da to što činiš, činiš dobro.
Bitno je za tvoje iskustvo da slušaš. U našoj priči žena je naučila slušati glazbu. Dopustila je da je dotakne glazba. I ono što je slušala, a da nije vidjela, vrlo dobro je izrazila. Usrećena, pričala je da je baš s pomoću glazbe primjenjivala boje koje inače ne bi primijenila.
Ona je imala svoje najmilije boje – a s drugima nikad ne bi slikala. Budući da nije mogla vidjeti koje su boje u njezinoj ruci, iznenada je koristila boje koje inače ne bi koristila i koje su njoj bile strane.
Slično je i s molitvom. Mi vjerujemo da se na sasvim osobit način može moliti. Da se smije koristiti neke boje a druge ne. Mi imamo našu ljubav prema nečemu i uhodane uzorke. Tako kao što je žena koristila baš „svoje“ boje, tako i mi često živimo s istim uzorcima i istim riječima o kojima razmišljamo. To vodi u ograničenje. Molitva treba nutarnju slobodu. Možda je stoga dobro, da puno puta zatvorimo oči i da ne gledamo prema vani, i da na nas ne utječe sve ono što nam dolazi izvana, iako mislimo da nam dolazi iznutra. To su naime većinom stvari koje ne potječu od nas nego su nam natovarene.
Ako smo sposobni biti pažljivi poput žene koja sluša glazbu tada će nam možda uspjeti da budemo dodirnuti u našemu srcu. Iz tog dodira razvija se sposobnost da nešto oblikujemo. Pritom je dobro da se ne vidi sve, nego se shvaća i želi oblikovati jednostavno ono što slušamo.
Tako počinje prva i najvažnija molitva Izraelaca „Slušaj Izraele“. I prva riječ u Pravilu sv. Benedikta glasi: „Slušaj.“ Iz slušanja nastaje velika sposobnost oblikovanja.
I embrion u majčinoj utrobi prima zvukove majke. I ako čuje zvukove života, dobrohotnosti i zahvaljivanja, tada se tijelo razvija harmonično. Ako on prima zvukove koji ga povrijeđuju ili smetaju, tada je razvoj embrija uznemiren i trajno je oštećen bilo tjelesno ili duhovno.
Dobri Bog govori čovjeku u mnogim oblicima. Samo treba pažljivo slušati i ono što se prihvaća, izraziti.
Važno je da se upustimo u proces slušanja i to što smo slušali ostvarimo u životu.

Fra Jozo Župić