Čitajući jedan članak na portalu hrvatskih novina u kojem piše da se jedan Amerikanac star 29 godina oporavio od koronavirusa iako je dobio posljednju pomast, i život mu je bio ozbiljno ugrožen, odlučio sam se za ovu temu i neko razjašnjenje, da ubuduće bilo novinari bilo ljudi općenito imaju drukčiju sliku glede pojma posljednja pomast.
Istina je da se u starini rabio taj pojam. Vjernici bi pozvali svećenika u trenutku kad bi netko iz njihove obitelji bio gotovo na izdisaju, pa neka primi i taj sakrament za posljednje putovanje, a članovi obitelji bili su mirni u srcu, jer su svome bolesniku ili bolesnici omogućili ono što Crkva nalaže.
Sjećam se maloga Jurice. Dječaku je tada bilo trinaest ili četrnaest godina. Rodom je iz mjesta Dol na Hvaru. Ljeto u Splitu. Velika vrućina. Školski praznici. Sviram u jednoj sobici na električnim orguljama. Netko pokuca na vrata. Otvaram a pred vratim čovjek i žena uplakani. Mole me da im otvorim vrata crkve Gospe od Zdravlja kako bi se pomolili. Otvorio sam vrata, a oni direktno pred Gospin oltar. Čekam i čekam. Povremeno otvorim vrata. Sad ih vidim pred oltarom Srca Isusova. Nakon nekog vremena eno ih pred oltarom sv. Josipa. Dugo su molili i suze ronili. Po izlasku iz crkve pitam ih što im se dogodilo. Stradao im sin. Zajedno sa svojim vršnjacima u svome mjestu Dolu vozio na motoru. Mlađarija ko mlađarija. Tko će biti brži, tko spretniji. Dokazivanje.
U jednom trenutku iz suprotnoga pravca naišao je kamion. Dječak je u brzini skrenuo, sletio s puta i udario glavom u zid. Pod hitno je prebačen u Split. Upao je u komu i liječnici se bore za njegov životu u staroj bolnici blizu kipa Grgura Ninskog. Poslije će se ta stara bolnica pretvorit u Muzej socijalističke revolucije. Vi koji ste razgledavali Dioklecijanovu palaču, pa ste prošli kroz Zlatna vrata i izašli na slobodan prostor, odmah ste mogli zapaziti na povišenom mjestu tak kip. Postavljen je tu 1957. godine, a djelo je Ivana Meštrovića iz 1929. godine.
I tako sam kroz petnaest dana otvarao i zatvarao crkvu za roditelje unesrećenog dječaka Jurice. Petnaesti dan dolazi mi otac dječakov sa suzama u očima i pita me: „Može li moj sin primiti posljednju pomast, jer liječnici mi tvrde da bi moj sin mogao živjeti još sat vremena?“ Kako ne, odgovorim ja. Pošli smo do bolnice. Pješice, jer to nije daleko od crkve Gospe od Zdravlja. I sad mi je pred očima skromna prostorija s nekoliko kreveta. Bilo je i krvi po drvenom podu. Otac dječakov ostao je napolju. Nije imao snage poći do kreveta na kojemu je ležao u komi njegov sin Jurica. Medicinska sestra mi je pokazala krevet na kojemu je ležao Jurica. Pomolio sam se za njega, podijelio mu sakrament, zahvalio se sestri i krenuo sam van iz bolnice. Pred vratima bolnice čekao me njegov otac pun straha i tuge. Zamolio sam ga da mi sutradan svakako dođe javiti je li sin umro ili je još živ. Sutradan u rano jutro evo dječakova oca. Iz očiju se vidi da se nešto pozitivno dogodilo. Otac će meni: „Javljam vam radosnu vijest, Jurica se probudio na čuđenje liječnika. Molio bih vas da ga dođete ispovijediti, jer će imati još jednu operaciju budući da mu je na glavi ostala neka udubina, koja bi u budućnosti mogla prouzrokovati da bude padavičar.“ Pošao sam s ocem u bolnicu. Nalazim maloga Juricu kako na krevetu igra na karte s jednom svojom rodicom. Ustao je iz kreveta i pošli smo u pokrajnu sobicu. Tu sam ga ispovijedio i pričestio. Medicinska sestra mi je potvrdila da je on za njih bio medicinski otpisan.
Njegov otac u znak zahvalnosti donio je u naš samostan pet litara misnoga vina da se fratri počaste. Prošlo je puno godina od toga događaja. U Münchenu sam saznao od Juričinog rođaka da se Jurica oženio, da ima troje djece, da se bavi poljoprivredom i da su mu roditelji umrli.
Dakle, iako su u starini ovaj sakramenat nazivali posljednja pomast ili pomazanje, očito je da je Bog s malim Juricom imao svoje planove.
Danas taj sakramenat više ne zovemo posljednje pomazanje već bolesničko pomazanje. I dobro je da netko tko je teže bolestan, pa i od koronavirusa, ne čeka zadnji čas, iako i tada Bog može djelovati, nego puno prije o čemu čitamo u poslanici sv. Jakova:“Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se“ (Jak 514-15).
Bilo da ozdravi, bilo da umre bolesni čovjek je sa Gospodinom. Jasno, ovo u prvom redu pišem za one koji u to vjeruju.
Fra Jozo Župić
