Portal hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj

Portal der kroatischen katholischen Gemeinden in Deutschland

AKTUALNO PROMIŠLJANJE: Ples tijela i duše

Neki nepoznati autor napisao je sljedeću priču: „Bio jednom neki komedijaš koji je išao od mjesta do mjesta i u svakom mjestu bi plesao i skakao dok se nije umorio od svoga nestalnoga života. Tada je razdao sve svoje imanje i stupio u samostan Clairvaux. Budući da je dotad provodio svoj život u skakanju, plesu i vožnji na biciklu, monaški život mu je bio stran i nije znao niti moliti niti pjevati psalme.
Uokolo je išao nijem i kad bi vidio kako svi drugi mole i čitaju iz pobožnih knjiga i pjevaju misu u koru bio bi postiđen jer od svega toga on nije mogao ništa. Što radiš ovdje, govorio bi sebi, ne znam moliti i ne mogu nijednu riječ izgovoriti. Ja sam beskoristan i nisam vrijedan haljine koju sam obukao.
U svome jadu jednoga dana dok je zvono pozivalo na korsku molitvu, pobjegao je u zabitnu kapelu. Kad već ne mogu moliti s ostalim monasima ja ću činiti ono što mogu, rekao je sebi.
Brzo je svukao monašku haljinu i obukao suknju komedijaša u kojoj je i prije hodao uokolo. I dok su se u koru pjevali psalmi on je počeo plesati tijelom i dušom, naprijed i nazad, lijevo i desno. Na rukama je prolazio kapelom, zatim bi skočio u zrak, plesao je i hvalio Boga. Dok je trajala korska molitva on je neprekidno obavljao svoje vratolomije.
Neki monah ga je pratio i sve to promatrao kroz prozor. Sve viđeno dojavio je opatu. Drugoga dana opat ga je pozvao k sebi. Siromah se prestrašio i pomislio je da će zbog toga biti kažnjen. Pao je na koljena pred opatom i rekao opatu da je svjestan da mu ti nije mjesto, i da bi bilo najbolje da se vrati na cestu.
Monah ga je poljubio i zamolio ga da se zauzme kod Boga za njega i za sve monahe, jer u njegovom plesu Bog je čašćen tijelom i dušom. Molio ga je da oprosti sve jeftine riječi koje su dolazile preko usana i bez duše.“
U ovoj priči netko moli tijelom i dušom. U svim vremenima samo ljudi širokoga srca to su mogli razumjeti, jer molitva tijelom isključuje nemir i smetenost. Mi smo zaboravili da svi naši pokreti, također i našega tijela postaju molitva ako su izvršeni predanjem.
Sjetimo se ovih dana i mjeseci kako ljudi plješću rukama svima onima koji su se žtvovali za bližnje protiv koronavirusa. Bubnjevi, udaraljke u rukama razdraganih stanara nebodera po gradovima. Ruke koje plješću izvođačima koncerata, čudesnim potezima nogometaša, rukometaša, košarkaša. Ne samo da riječi i pobožne misli mogu biti molitva, nego i svaki korak, svaki pokret, svaki zahvat rukom može postati molitva.
Sveti Benedikt čije nam je geslo poznato: Moli i radi, kaže u svome pravilu da sa svim oruđem u samostanu, sa svim alatima i sa svime što činimo i u svakidašnjem životu upotrebljavamo, trebamo postupati kao sa svetim posuđem na oltaru.
On time misli da bi svaki naš čin, svi pokreti i svaki pothvat mogli postati molitva. Oni će to postati ako to činimo tijelom i dušom, ako smo potpuno u tome, ako smo svu pažnju usmjerili na naše djelovanje unoseći u sve to ljubav i predanje.
Tako može majčino čišćenje djetešca, njegovo previjanje i dojenje postati molitva, kao i svaki posao u vrtu, u kuhinji ili rad na kompjutoru. To ne ovisi od vanjskih faktora, nego samo od toga je li to što činimo čitavim predanjem.
Neka nam budu poticaj i molitvene riječi sv. Ivana Pavla II., u kojima moli za djelovanje laika u svijetu:
„Presveta Djevice, koja si moleći s apostolima u dvorani Posljednje večere i čekajući zajedno s njima dolazak Duha Svetoga, izmoli da se taj Duh izlije nad sve laike, da bi oni u svome pozivu i poslanju bili kao loze istinskog trsa, i da budu potpuno odgovorni za život svijeta i donose bogat plod.
Djevice i Majko, vodi nas i štiti nas, da uvijek živimo kao istinski sinovi i kćeri Crkve tvoga Sina i da doprinosimo na zemlji izgrađivati kulturu istine i ljubavi prema želji Božjoj i na njegovu čast.“

Fra Jozo Župić