Koronavirus ne možemo ni vidjeti, ni čuti, ni mirisati, ni kušati, ni uhvatiti. Usprkos tome taj sićušni stvor mijenja život gotovo svih ljudi na čitavome svijetu. On mnogima donosi bol zbog ograničenja. Bio sam svjedok ovih dana kad su mi se pojedine osobe tužile kako im je bilo teško što nisu mogle dolaziti na misu. Bilo je i onih koji su krivili svećenike za to. A nije im palo na pamet, da i svećenici pripadaju jednoj državi i da su i oni podvrgnuti propisima te države. Da trebaju kao i drugi poštivati zakone te države. To ne znači da mi kao svećenici nismo slavili svetu misu. To smo činili bilo u kućnoj kapeli ili u velikoj kapeli prenoseći svetu misu putem Interneta.
Svi smo svjesni da nakon korona-krize neće biti više kao što je bilo prije krize. Životno opasni virus puno toga će promijeniti u glavama i srcima ljudi i vodit će do razmišljanja: što je bitno u mojemu životu? Što daje smisao i oslonac mojemu životu? Ipak bi bilo nerealno ako bismo pomislili da će se čovječanstvo u cjelini trajno poboljšati. Mi smo ljudi zaboravljivi. Neki među nama doživjeli su katastrofu Drugoga svjetskog rata. Je li svijet nakon te katastrofe puno bolji? Dobra je bilo nakon toga rata. Ali vidimo i danas kako se u glavama pojedinaca uvijek nešto događa kad se spominju situacije do danas nerazriješene kad su u pitanju poginuli, a bili su nevini. Koliko će to potrajati?
Kriza sa koronavirusom otkriva nam i puno kreativnih novih ideja i inicijativa i prije svega da se neočekivano pokazuje puno ljudske solidarnosti. Budući da se radi o pandemiji što u prijevodu znači: nešto što sav (pan) narod (demos) pogađa, čovječanstvo je sasvim postalo jedna sudbonosna zajednica. To također povezuje Crkvu širom svijeta a isto tako i vjerske odijeljene Crkve.
Papin blagoslov Urbi et orbi na praznom prostoru ispred bazilike sv. Petra sigurno je ostavio na mnoge dubok dojam. Fizički nitko nije mogao biti prisutan, a ipak je kršćanstvo bilo međusobno povezano ne samo medijalno nego sa svojim mislima, brigama i molitvama. Ono što sada trebamo je pandemija ljubavi.
Mi ne možemo ubiti virus. Ali možemo pitanja promatrati u svjetlu evanđelja i prosuđivati ih. Ovih uskrsnih dana i nedjelja naviješta nam se evanđelje o Bogu koji oživljava mrtve. Ta centralna kršćanska poruka o smrti i o novom životu je kroz sadašnju krizu ponovno postala aktualna. Mi ne trebamo samo razmišljati kako ćemo završiti s krizom gledajući na nju medicinski, ekonomski, socijalno i politički. Sve je to važno.
Mi se moramo pitati: kako želimo živjeti život nakon krize? On će sigurno biti drukčiji i vjerojatno siromašniji, za jedne više, za druge manje. Milijarde dugova s kojima se sada zadužujemo jednom moraju doći na naplatu. Ipak „manje imati“, ne znači i „manje biti“. Život će usprkos toga biti bogatiji i vrijedniji, ako ponovno više slušamo Onoga koji je Put, Istina i Život, i koji je došao da imamo život u punini.
Nevolja uči moliti. Papa Franjo je jednom usporedio Crkvu s bolnicom u nevolji i s ratnom bolnicom. Tamo se ne ide radi svih mogućih boljetica nego prvenstveno i u brizi za preživljavanje. Ipak nakon intenzivnog bolničkog liječenja ne može se odmah vratiti u stari život. Potrebno je neko vrijeme rehabilitacije i život mučno učiti iznova. Život prema Deset Božjih zapovijedi mogao bi prije svega biti mučan i staromodan za mnoge, ali u stvarnosti su te zapovijedi dobar kompas i putokaz su prema dobrom i sretnom životu.
Korona-kriza je u najmanju ruku doprinijela nadamo se, da mi, onako kako smo dosad živjeli jednostavno dalje ne možemo živjeti. Po pravilu trčimo i jurimo za životom, za uspjehom, za srećom, uvijek više, uvijek brže, uvijek bolje. Tu bismo trebali malo zastati i upitati se koliko štetimo zemlji na kojoj stojimo, po kojoj hodamo, rušimo li temelje na kojima gradimo svoj život. Pretjeranost nam se može osvetiti. Bog je stvorio čovjeka kao biće zajednice. Svakog pojedinoga stvorio je na svoju sliku i priliku. Upravo sadašnja kriza nam je iznova posvijestila da nemamo život u ruci, da smo ranjivi, i usprkos svim modernim znanostima i tehnici često smo bespomoćni. U himnu Duu Svetom molimo: „Bez božanstva tvojega čovjek je bez ičega.“
Trebamo pred Bogom doći do unutarnjeg mira, tišine i istinskog disanja, te izmoliti novu snagu i novu energiju, novu utjehu, novo pouzdanje i novu nadu, koji su nam potrebni u sadašnjoj situaciji.
Fra Jozo Župić
