Aktualno promišljanje: Ostanite doma!

Prošla je Cvjetnica. Mnogi gradovi bili su okupani suncem. Tako i grad München u kojemu trenutno živim i djelujem. Pridružio sam se tisućama koji su toga dana sjedili pred malim ekranima ili su preko Interneta gledali prijenos slavlja Cvjetnice kao spomena na Isusov svečani ulazak u Jeruzalem u kojem su ga dočekali oduševljeno s palminim i maslinovim grančicama uz svečani poklik: „Hosana Davidovu Sinu: blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!“

Čuo se i pjev židovske djece i njihovo klicanje u sav glas: „Hosana u visini!“ Ulice i trgovi bili su prazni. Po crkvama i uokolo njih nije bilo procesije, jer već danima preko malih ekrana, na portalima ili uživo od Nacionalnog stožera odzvanja rečenica:
„Ostanite doma!“ Tu rečenicu prihvatili su sportaši, glazbenici, gostioničari, liječnici, škole, Crkva, dječji vrtići, staro i mlado. Svi. U nekim gradovima u domovini osvanuli su i plakati s natpisom: „Misli na druge. Ostani doma!“ Hrvatski reprezentativci i njihov izbornik Zlatko Dalić snimili su video s uputama za ponašanje tijekom pandemije koronavirusa sa završnom porukom:“Ostanite doma!“
Ljudima se nude filmovi, knjige, potiče ih se da telefoniraju svojima u svijetu, da ožive obiteljski život. Da se maksimalno iskoristi tehnologija. Poznati glazbenici, sportaši i druge javne osobe šalju jedinstvenu poruku: „Ljudi, izdržite i čuvajte jedni druge. Budite doma, jer ovo nije šala!“
Vjerovali ili ne, otkako su se ljudi povukli u svoje domove, u prirodi je došlo do promjene. U svojoj blizini čujem pjev ptica. Zrak je čistiji. Priroda diše punim plućima. Jasno, ljubitelji prirode ne mogu odoljeti, a da se ne prošetaju. Uz to se pazi na mjere opreza: držati međusobni razmak. I opet se vratiti u svoje domove.
Kad su Židovi hodočastili u Hram onda su svoju radost iskazivali u svojoj hodočasničkoj pjesmi. Tako čitamo u Psalmu 84,5: „Blaženi koji prebivaju u domu tvome slaveć te bez prestanka.“
Je li povratak u naše domove u vremenu koronavirusa takav da bismo mogli reći, da se i u našim domovima intezivnije slavi Bog ili smo možda još u situaciji opisanoj u knjizi Polovnjak, tiskanoj 1984. godine gdje pisac Dalibor Cvitan piše:
„Ako sam cijelog dana zatvoren u uredu, a poslije doma, navečer moram nekamo izaći, moram, moram! Makar ovim idiotima, makar ovamo, jer tu su ipak ljudi, govori se, kreće se, ipak postoji mogućnost da se nešto neprogramirano dogodi, nešto što se na televizijskom ekranu – jedinoj zabavi samotnika – baš nikada ne može dogoditi! Tu, ljudi brbljaju, izvaljuju koješta, posvade se oko mačaka ili politike, tu njihovi džemperi, košulje, izbuljene smeđe oči, izgledaju drugačije nego na ekranu. Razlika u početku ne izgleda bogzna kakva, ali ipak jest. Postoji mogućnost, postoji najozbiljnija mogućnost da se priđe, da se digne ruku, da se ispruži prst, da se taj prljavi, nemirni, ukleti ljudski prst približi tuđem licu, taaaako, još malo, još malo sad! Dotakne se hladno meso obraza. Hladno, vibrirajuće, toplo, meko, izbrijano, plodno, rastezljivo, zbito, gusto, malo masno, znojno, pa opet divno čisto, čudno, ludo, bijelo, tamno, vrijuće, čvrsto kao čelik, vulkansko, papirnato, mesnato, plastično, krvavo, zrnasto, mišićavo, prugasto, tetivasto, mrazovito – ljudsko meso obraza.“

Fra Jozo Župić

Slika: A. Polegubić