Dječak je bio vesele naravi. Iako su mu bile samo dvije godine on se družio s drugom djecom kao veliki. Trčao, valjao se po zemlji, puzao na hlačama. Povremeno bi pao u svom trčanju. A koje dijete nije palo u tim godinama!? Neka zariju glavom u zemlju poput noja. Razbiju ruku, nogu. Opet se dignu i nastave trčati.
Majka je bila sva sretna kako joj dijete raste, puca od zdravlja. Vodila ga je nedjeljom u crkvu. Neka dijete vidi i drugu djecu. Uz njih neka moli na svoj način. Jer djeca sve upijaju. Ona su poput spužve. Sve primaju, sve ih zanima, sve žele opipati, vidjeti, čuti i na svoj način to doživjeti.
Mali je bio za svoje godine pametan. Brzo je učio molitvice, pobožne pjesme. Tu i tamo još nije izgovarao svako slovo, ali se moglo razumjeti što govori, što pita, što ga veseli.
I kad je sve teklo kao po traci u robnoj kući, eto ti belaja. Razbolje se dječak.
Majka kao majka. Uze svoje dijete i ravno doktoru. Došla u bolnicu i čeka na svoj red. Pred doktorovom ordinacijom ima još svijeta. Vidi žena da nije samo njezin sin bolestan. U tim godinama djecu snalaze razne boljetice.
Nije ona jadna kriva. Pazila je na svoje dijete kao cvijeće u pitaru. Ali, bolest ne pita za starost i porijeklo. Nasrne, navali, nahrupi. Fibra skočila.. Tješi majka svoga sinčića. Tepa mu: „Sad će nas zlato mamino pozvati doktor. Bit će dobro. Opet ćeš se ti igrati s drugom djecom. Mama će ti kupiti bombona i sladoled.“
Dječak iskolačio oči na riječ bomboni i sladoled. Ništa mu se ne da. Glava u vrućici kao da je sad izišao iz vruće kupke. I dok tako ona tješi svoga sinčića, začu se glas medicinske sestre. Sad je došao red na majku i dijete od dvije godine. Lijepo je pozdravila doktora i njegove pomoćnice.
Doktor joj postavlja razna pitanja glede bolesti. Ona odgovara na način kako je to njegovo stanje ona doživjela. Onda je doktor upita kad je dijete rođeno. Kazuje ona datum, a doktor ne vjeruje i nadodaje: „A ono što je bos hodao!?“
Onda će ona njemu kao iz topa: „Pa nisam ja iz Blagaja gdje se često govori: dijete se rodilo kad se đubre vozilo.“
Nije jadna ni znala da je doktor baš iz Blagaja. Kad je to doktor čuo okrenu se i ode. Dijete je ostalo u bolnici dva dana. Doktor ga nije ni pogledao. Tako joj rekoše medicinske sestre. Od njih je i saznala da je doktor iz Blagaja. Nakon dva dana dijete je otpušteno iz bolnice.
Majka se s njime vratila kući. Onda je otišla pred svetoga Antu u crkvu. Zahvaliti.
Dugo je klečala i molila. Znala je da sveti Ante posebno voli djecu i da se uvijek na njegov blagdan obavlja blagoslov djece. Jadno dijete ni krivo ni dužno uza svu svoju bol moralo je doživjeti da ga je doktor napustio za dva dana, jer je njegova majka izrekla rečenicu koju dijete ne može ni ponoviti. I ne zna smisao te rečenice. Ono samo zna pitati za bombone i sladoled.
Ovih će dana makar u smanjenom broju zbog koronavirusa roditelji dovoditi svoju djecu pred kip svetoga Ante. Svaki od roditelja izgovorit će svoju osobnu molitvu sv. Anti.
Neka i ova molitva pripomogne da uključimo svu djecu koja će biti pred slikom ili kipom svetoga Ante, ili će možda ova molitva biti moljena u obiteljima pred djecom i za djecu:
„O Bože, dobri i milosrdni Oče! Ti si odabrao sv. Antu za svjedoka evanđelja i za glasnika mira u svojemu narodu: čuj molitvu koju ti upravljamo po njegovu zagovoru. Dobrostivo ispruži svoju desnicu nad ovu djecu.
Neka u sve dane života napreduju u milosti i mudrosti pred tobom i ljudima, u pravednosti i svetosti tebi služe i tvome milosrđu iskazuju dužnu zahvalnost.
Očuvaj ih u jedinstvu, miru i radosti. Udostoj se ozdraviti djecu koja boluju darujući im svoju ljubav.
To te molimo po Kristu Gospodinu našemu. Amen.“
Fra Jozo Župić
