Aktualno promišljanje: Naši heroji

Nema večeri u kojoj na njemačkoj televiziji barem u jednom programu nije govor o koronavirusu. U jednom takvom programu voditelj emisije nazvao je bolničko osoblje i liječnike i medicinske sestre i medicinsku braću naših herojima.
Sjećam se iz školskih dana da su nam učiteljice govorile o herojima. Heroji su oni ljudi koji su svoje živote dali na oltar domovine kako bi njihova domovina bila slobodna, sretna. Nisu se libili biti na prvoj crti bojišnice, tamo gdje je bilo najopasnije i najteže. Tamo gdje su granate padale. Tamo gdje se trebalo boriti prsa u prsa. I, zato su heroji.
Znači, i ovo medicinsko osoblje je na prvoj crti bojišnice. Oni svakoga dana gledaju smrti u oči. Oni se bore za svaki ljudski život. Tamo gdje ni roditelji, ni sinovi, ni kćeri ne mogu i ne smiju doći, tamo gdje njihovi najmiliji odlaze s ovoga svijeta bez blizine svojih, medicinsko osoblje i liječnici i sestre i braća postaju njihovi očevi, njihove majke, njihova braća i sestre, njihovi sinovi i kćeri. Tješe ih, hrabre ih, brišu im znoj sa čela, prate njihove otkucaje srca, neki se za njih i pomole. Oblače ih, presvlače, zatvaraju im oči kad umru. I tako satima stojeći, trčeći, strahujući postaju heroji za druge, za njihove živote.
Ovdje mi pada na pamet jedna crtica koju je zapisao Miroslav Krleža 7. lipnja 1916. u svom dnevniku:
„Spavao sam u gradu. Jutarnji povratak u bolnicu prilično je riskantan, a može se provesti isključivo samo kroz klauzuru Časnih Sestara. Prolazi se kroz sakristiju i onda kroz vrt, pa kroz prozor mrtvačnice. To je prizemna školska soba sa pritvorenim prozorima. Jutros, kada sam veoma oprezno odškrinuo prozor mrtvačnice, oborio sam jednog nesretnog domobrana koji je tamo ležao na svome odru, tik uz prozor, na štokrlima.
Sestra Angelika koja me je pratila od sakristije kroz klauzuru, pod drvoredom kestenova, pomogla mi je vrlo ljubazno, upravo samaritanski, da tog maleroznog domobrana vratimo u njegovu skromnu drvenu postelju, kako treba. Zapalila je svijeće i popravila mu, vrlo šarmantno, ivančice među prstima, koje su se bile rasule po lijesu..
Sestra Angelika je anđeo čuvar nas noćnika koji smo se prokrijumčarili na ´gradsko spavanje´. U sakristiji razvrstava ruže i tulipane i jorgovane za oltare, sprema misno ruho za jutarnje mise, i tako nas kao protektorica vodi kroz samostanski vrt pod kestenovima kao da prati pacijenta od rane jutarnje mise.”
Dakle, da se poslužim riječima Miroslava Krleže, to bolničko osoblje, to su milosrdni Samaritanci. Prisjetimo se da je neki zakonoznanac pitao Isusa: „A tko je moj bližnji?“ Isus mu je ispričao priču o čovjeku koji je silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Napali su ga razbojnici, svukli ga, izranili i ostavili polumrtva. Nisu mu pomogli ni svećenik, ni levit već neki Samarijanac. On mu je iskazao milosrđe. Tako čitamo kod sv. Luke 10,29-37.
Eto, tako čini bolničko osoblje. To su naši heroji!

Fra Jozo Župić