Sjedim pred televizorom. Televizijske kamere ulaze u jednu kliniku u Stuttgartu. Razletile se medicinske sestre. Obučene poput kozmonauta od glave do pete, s maskama na licima. Otvaraju se vrata bolesničkih soba. Kreveti su puni bolesnika. Svi su pod respiratorima. Hoće li preživjeti od koronavirusa? Jedan se bolesnik ipak probudio. Došao k svijesti. Sestre mu donose skyp. Iz njegovog doma cijela obitelj ga srdačno pozdravlja. On im odmahuje ispunjen radošću, da se opet mogu vidjeti, pa makar na daljinu. Nada postoji. Uskoro bi se mogli opet naći zajedno u svome domu. Neki ipak neće preživjeti.
Mnogi umiru bez blizine svojih najmilijih. Jedni drugima nisu mogli ni riječ uputiti, bilo ohrabrenja, ljubavi, ili samo pažnje uz njihov krevet.
U mome djetinjstvu koliko se sjećam, ljudi su umirali kod svojih kuća. Rijetki su umirali u bolnicama. U kućama su bili okruženi svojima. Kad bi netko u obitelji osjetio da se dotičnoj osobi bliži kraj, zvalo bi se svećenika. Svećenik bi bolesnu osobu ispovjedio ako je pri svijesti, podijelio bi bolesničko pomazanje i pričestio, ili ako je osoba u teškom stanju da više ne može govoriti, svećenik bi joj podijelio bolesničko pomazanje. Pomolio bi se zajedno sa svim ukućanima, udijelio svećenički blagoslov u ime Crkve i pošao natrag u samostan.
Ukoliko bi bolesnik umro, u kratkom vremenu cijelo je selo bilo obaviješteno. Susjedi bi dolazili na žalovanje. Uglavnom su žene bile uz pokojnika, molile i naricale, a muškarci bi sjedili u kuhinji, pred njih bi se stavilo nešto za prizalogajiti, te vino i rakija za popiti. Danas toga više nema. Pokojnika odvoze u mrtvačnicu i nema više „čuvanja mrtvaca“ kod kuće. Bitno je istaknuti da čovjek nije umirao sam već okružen svojima uz molitvu, uz riječ ohrabrenja ili blizine pogleda.
Danas gledamo kako ljudi umiru daleko od svojih. Bez riječi, bez pogleda, bez blizine, bez sakramenata. Što se u njima događa? Teško je reći. Svakako treba istaknuti liječnike i medicinsko osoblje koji im zamjenjuju oca, majku, djeda, baku, sina, kćer, prijatelje. Opet se pitam: što se događa u njihovoj duši? Ne znam, ali znam da je Ranko Marinković u svome romanu Kiklop zapisao ove riječi:
„Dušobrižnici čuvaju tvoju dušu, državnici čuvaju tvoje tijelo. I još se natječu, čak i svađaju, tko će te bolje čuvati, pa te zato kade tamjanom i škrope svetom vodicom, osiguravaju te sakramentima i blagoslovima – to za dušu, a za tijelo – okružuju te moćnim mjerama sigurnosti: Društvom Naroda, Paktom o nenapadanju i uzajamnom pomoći, Maginotovom linijom, Siegfriedovom linijom, topovima, tenkovima, podmornicama, bombarderima, puškama, minama, bombama, bajonetama, pištoljima, jednom riječi – neprobojnim krugom vatre i čelika i kažu ti: tu si sad siguran i ne budi lud da očajavaš. Mi smo tu, možeš mirno spavati. Spavati…Ali ne, gospodo, vi ste mene krivo raazumjeli. Ja, naravno, ja sam siguran tu uz vas, hoću reći uz vašu mudru i moćnu zaštitu. I ne bojim se ja nikoga dok ste vi tu. Ali kad zaspim, onda vas nema, onda sam sâm i nerazuman kao neka vrst idiota. Vidite li što sanjam? Kako mogu spavati? Bojim se noža. Ovog moga noža za razrezivanje knjiga. U vašem sigurnom krugu od vatre, paktova i bajoneta – ne čudite se – ja sam vrlo slabo zaštićen od samoga sebe! U panici sam kao skorpion. Što ću, skorpion sam. I ako me ne pustite da izađem, bojim se da ću sebi uštrcati smrtonosnu injekciju, baš kao skorpion, od očaja!“
Što je u glavama kod oboljelih od koronavirusa? Ne znam. Samo znam da im želim ozdravljenje i povratak kućama. Povratak u zajednicu. A onima koji nas napuštaju ulazak u novu zajednicu. Zajednicu spašenih.
Fra Jozo Župić
