Gledam te naše ljude, djecu, roditelje, djedove i bake s maskama na licu. Točno se drže propisa. U svim našim crkvama, i mole i pjevaju i slušaju svećenikovu propovijed. Na ulazu i izlazu iz crkve dezinficiraju ruke. A onda pred crkvama na određenoj udaljenosti pozdrave se poznanici laktom, pozdravom glave. Tu su bauštelci, čistačice u bolnicama, njegovateljice u staračkim domovima, zemljaci iz istoga kraja. Upitaju se za junačko zdravlje. Podijele međusobno koju utješnu riječ, a ima i onih koji ne mogu skriti tugu u srcu, jer maska ne može pokriti ono što leži u dubini ljudske duše. Tu bol čovjek želi podijeliti s nekim, pa da mu je odmah lakše.
Ana mi priča kako ju svako malo vremena nazove ili joj pošalje poruku mali Tvrtko iz Zagreba. Dječak pohađa četvrti razred osnovne škole. Nisu se vidjeli od Božića, a planirali su za Uskrs svi doći u Kupres. I šta joj kaže? „Tetka, jedva čekam kad ćemo se sastati u Kupresu.“ Od toga ništa. Ni Kupresa, ni snijega, ni domaće hrane, ni čistoga kupreškog zraka. A, imaju i veliku crkvu u koju dođe do tisuću Kuprešaka. U srcu im odzvanja pjesma: „Moj Ivane, pobratime mio, jesi l´ skoro na Kupresu bio, je l´ kupreško polje uzorano, je l´ na njemu žito posijano.
I nadodaje Ana: „Svatko bi želio objedovati sa svojom obitelji, ali ne preko Interneta i Watsapa, nego kod obiteljskog stola u zajedništvu.“
Neki imaju stare roditelje u domovini, a ima i onih kojima su roditelji u Njemačkoj. Jedni i drugi čeznu za susretom i svima njima korona je došla na vrh glave. Mole Boga da što prije prestane. Netko reče: „Ja živim kao da korona nije došla. Osobno smatram da se ljudi moraju bojati, da ljudima ne naprave nažao i time Boga ne uvrijede.“ Od njih sam čuo da je jedan njihov prijatelj Židov izjavio: „Mediji puno utjeruju strah.“
Bilo kako bilo, muke po koroni se nastavljaju. Božić, Uskrs, godišnji odmor bili su kakav takav ispušni ventil. Čovjek je posjetio svoje rodno mjesto, grobove svojih najmilijih, obnovio nešto oko kuće, vidio se i popričao sa svojim susjedima, vratio se u svojim sjećanjima na dane djetinjstva, seoskih fešta ili je u suprotnom pravcu dolazeći svojima u tuđi svijet nosio uspomene u srcu iz toga grada, iz te strane države i pričao svojim susjedima kako njegovi u toj tuđini žive, čime se bave, koliko zarađuju i je li im život teži ili lakši od onoga što su ga živjeli na selu.
O jednoj takvoj uspomeni piše Anđelko Vuletić u svojoj knjizi Deveto čudo na Istoku: „Kad sam iz nekog mjesta pored Dubrovnika – po svemu sudeći mogao bi to biti Mramor – došao u sirotište u Trebinje, i kad sam razvezao svoj zavežljaj, za koji ne znam ni danas otkuda mi i ko mi ga uprtio na leđa, našao sam, među ostalim stvarima jednu malu kesicu u kojoj sam mislio da je duhan, i da time treba da počastim i obradujem ljude koji će mi zamijeniti roditelje.
Ali kad sam je odvezao, imao sam što i vidjeti: pepeo! Pravi domaći pepeo, od južnog rastinja, od smreka, graba i zanoveti – to se moglo po mirisu utvrditi.
Našao sam i komadić papira na kome je drhtava i – sve su prilike – staračka ruka ispisala: „Skoro će Pepelnica, ko zna da li će iko doći da te posjeti, pa čuvaj i neka imaš ovaj pepeo za tu i druge prigode.“
No sigurno je već odavna prošla ta Pepelnica, pa svakako i druga i treća, i ko zna koja po redu za vrijeme onih beskrajnih mučnih i ubitačnih godina u sirotištu u Trebinju, a meni zaista nikog nije bilo da dođe, i da kaže kad je Pepelnica, i šta je Pepelnica, i šta da radim od pepela. Ali – ja sam vjerovao. Vjerovao sam da treba da ga čuvam sve dotle dok ne dođe neko od mojih, ili neko od tih ljudi u sirotištu, i premiještao sam taj pepeo s jednog mjesta na drugo, brinuo sam se da uvijek bude na sigurnom, da ne ovlaži, da ga sobarica ne nađe i ne baci u smeće.“
I za nas je prošla Pepelnica. I Uskrs. I nismo kod svojih kako smo običavali. Ali sigurno imamo lijepe uspomene. Lijepe riječi koje čuvamo jedni za druge. Obostrana ohrabrenja. Vjeru koja nas jača. Snagom te vjere pobijedit ćemo i koronavirus i prestat će i te muke po koroni.
I za kraj riječi pjesnika:
Žaliti se ne isplati,
Svatko će nas ismijati
Već se treba žrtvovati
Vrijednim radom dokazati.
Fra Jozo Župić
