Jednom zgodom čitao sam afričku priču. Pamtim dobro da se u njoj govori o jednome misionaru koji je promatrao starog beduina i njegovo ponašanje. Taj beduin polegao bi na zemlju i svoje bi uho prislonio na pustinjski pijesak. To se događalo često. Stoga je misionar odlučio upitati ga što to radi. Što mu znači taj ritual. Leći na zemlju, nasloniti uho na pustinjski pijesak, sigurno ima neko značenje koje misionar nikako ne može odgonetnuti. I upita ga: „Što to radiš? Zašto legneš na zemlju i prisloniš svoje uho na pustinjski pijesak?“ Beduin se tada uspravi i reče: „Prijatelju, slušam kako pustinja plače. Ona želi biti vrt.“
Pustinja plače. To je kao da se ona još sjeća vremena kad je bila rajski vrt. Zemaljski vrt u kojemu se čovjek ugodno osjećao. Čovjek i životinje. Cijela priroda. Sve je bilo skladno. Bujao je i cvjetao život.
I u nama živi čežnja za vrtom, za mirom, za sretnim životom, nostalgija i čežnja za Bogom.
U Mariji, ženi punoj milosti, Bog je odgovorio na tu čežnju. Ona je dio prvobitnog vrta u pustinjama ovoga svijeta.
Ušli smo u mjesec svibanj. Iz mojih dječačkih dana sjećam se kako je bilo lijepo u tom mjesecu koji je na poseban način bio posvećen Mariji. Marijin mjesec. Vjernici su dolazili svaku večer u njezinu crkvu. Ministranti u velikom broju oko njezina oltara. Pobožne žene donosile su svaki dan cvijeće pred Gospin oltar i njezinu sliku. Svaku večer svirale su orgulje. Pjevale su se Gospine litanije. Dvoglasno. Svećenik je svaku večer imao posebnu temu posvećenu Mariji. Crkva je mirisala od cvijeća. Širio se miris ruža i drugoga cvijeća. Kao da smo u vrtu punom cvijeća. To je bio Marijin vrt, jer je ona vrt Božji. Ona se smiješila iz svoje slike nad svojom djecom. Zajedno s njima i Ona je molila i pjevala. Prenosila njihove molbe Bogu, da i oni postanu vrt Božji.
Marija nas je učila vjerovati da Bog može i naše pustinje života promijeniti i da pustinje našega života mogu procvjetati. Ona, Bezgrešna, pokazivala nam je, što sve može milost. Zemlja moga života pripada njezinom vrtu.
Znakovito je da se baš u mjesecu svibnju ponovno otvaraju naše crkve ne samo za svećenike, nego i za vjernički narod. Možda će ovo biti prigoda, da svi skupa uz Mariju, vrt Božji, naučimo kako se ubuduće trebamo ophoditi ne samo jedni s drugima, nego i sa prirodom. Možda ćemo i mi poput staroga beduina leći na zemlju, prisloniti svoje uho i slušati kako zemlja plače i moli nas da je više ne zagađujemo, da je obrađujemo, čuvamo, i učinimo sve kako bi nam ta naša zemlja donosila plodove kao što to molimo kod svete mise:: „Blagoslovljen si, Gospodine, Bože svega svijeta: od tvoje darežljivosti primismo kruh što ti ga prinosimo; ovaj plod zemlje i rada ruku čovječjih postat će nam kruhom života, ili vino, plod trsa i rada ruku čovječjih postat će nam piće duhovno.“
Lijepo bi bilo da pred Mariju ponovno donosimo cvijeće i da oko njezinog oltara i pred njezinom slikom kleče naša djeca i umjesto koronavirusa, djeca budu Marijina kruna, Marijin ukras, Marijini cvjetovi koji će širiti miris dobrote i pjevati Majci svojoj:
„Marijo svibnja kraljice, ti Majko rajskog slavlja, pred sliku tvoju ružice na pozdrav svibanj stavlja. O daj ga, daj blagoslovi i sve nas, Majko, s njime, te srca naša prizovi, da tvoje slave ime.“
Fra Jozo Župić
