Mislio sam se hoću li o ovome pisati ili neću. Kakva će biti korist ako napišem, ili je bolje prijeći preko toga i ne davati tome važnost. Borio sam se u sebi i na kraju ipak odlučio: pisat ću. O čemu se radi? Svako malo vremena domovinski novinski portali donesu tekstove vezane za Crkvu i njezino djelovanje. Oni svode Crkvu na pojedine kleričke osobe koje se s vremena na vrijeme jave u eter u ovo vrijeme koronavirusa.
Kao da im je to zabranjeno ili kao da ne smiju imati svoje mišljenje, a novinari koji o tome pišu ne samo da imaju svoje mišljenje, nego kroz to svoje mišljenje čak daju i upute kakva bi trebala biti Crkva. Tako će jedan novinar izjaviti da bi naša Crkva trebala biti Kuharićeva a ne Stepinčeva. Svašta! Dakle, taj novinar, neću mu spominjati ime, jer sam učeći latinski jezik naučio rečenicu : Nomina sunt odiosa, pošto poto želi unijeti razdor među vjernicima. Nije se tome čuditi, jer već u vrijeme sv. Pavla pojavljuju se stranke u korintskoj Crkvi, pa će sv. Pavao napisati poslanicu Korinćanima i reći: „Zaklinjem vas, braćo moja, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećaja i istog mišljenja. Jer Klojini mi, braćo moja o vama rekoše da među vama ima svađa. Mislim što svaki od vas govori: Ja sam Pavlov, a ja Apolonov, a ja Kefin, a ja Kristov. Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni?“ (1 Kor, 1,10-13).
Možda i ne bih trebao čitati novine jer sam u knjizi Kolos iz Maroussija koju je napisao Henry Miller, pročitao: „Siguran sam da bismo postigli veliki napredak kad bismo eliminirali novine. Novine porađaju laži, mržnju, pohlepu, jal, sumnju, strah, zlobu.“
Bilo kako bilo ja novine ipak pročitam i što otkrivam nakon ovakvih tekstova koji se tiču Crkve. Nije gotovo sve s tekstom novinara. On dobiva ili ne dobiva potporu u komentarima. A ti komentari uglavnom su bacanje kamenja i pljuvanja po Crkvi. Budući da su u tekstu novinara spomenuti svećenici koji su donosili svoje mišljenje o koronavirusu, onda i pojedini komentari su začin juhi bez soli. Onda nam oni sole pamet. Iz tih komentara izdvojio sam jedan koji glasi: „Ako su zatvorene crkve, ne kaplje lova, a popovi to jako obožavaju.“
Volio bih se susresti uživo s tim gospodinom i postaviti mu nekoliko pitanja. Možda će mi netko reći: „Ne bacaj biserje pred svinje!“ Najprije bih ga upitao: „Je li tebi draga lova?“ Ne znam što bi mi odgovorio, ali znam što Mucalo pjeva u svojoj pjesmi o Lovi i opisuje u njoj stanje u kući u kojoj nema love. U toj kući je puno žući i svi su puno ljući, i baba i dida i šukun dida, sestre, braća, mater i ćaća. A kad dođe lova, svi cvrkuću, svi skakuću i svi pitaju kolko meni? Na kraju pjesma završava izrekom starih da lova kvari, da lova sludi, i da se sve vrti oko love od rođenja do smrti.
Stoga bih preporučio dragom Gospodinu da ne dozvoli sebi da ga lova iskvari i sludi. Jer, i Juda je izdao Isusa za lovu, pa se objesio. Ujedno bih ga pitao: je li mu drago vidjeti u svome gradu veličanstvenu građevinu zvanu crkva? Je li mu žao da se sruši zagrebačka katedrala, jer je ona biser grada Zagreba. Bio sam svjedokom gdje stotine turista iz Engleske, Francuske, Japana, Njemačke, Italije, Amerike, i drugih zemalja, razgledavaju katedralu, snimaju, slušaju hrvatske vodiče na raznim jezicima, bilo je i onih koji su klekli uz Stepinčev grob i pomolili se. Toga će biti i ubuduće. Zamolio bih toga dragoga gospodina da ne daje lovu svećeniku, ali bih ga zamolio ako voli crkvu građevinu, bilo koju crkvu u hrvatskom narodu, nalazila se ona u gradu ili na selu, pa čuje da se treba nešto kupiti za tu crkvu, neka kupi i daruje, ali da nikako ne daje lovu svećeniku, jer svećenici i biskupi nisu iza sebe ostavili ni crkve, ni katedrale, ni škole, ni bolnice, niti su ikada humanitarno djelovali bilo u domovini ili oni izvan domovine. Što će nama svećenici. Oni su paraziti, i zato bi bilo najbolje još jednom poslušati spomenutog pisca Henrya Millera: „Satima bih ležao na suncu ne radeći ništa, ne misleći ništa. Prava je divota pustiti mozak na pašu, zdrava divota. Šutjeti cijeli bogovetni dan, na čitati novine, ne slušati radio ni tračeve, biti sasvim i apsolutno besposlen, biti sasvim i apsolutno ravnodušan prema sudbini svijeta, to je najbolji lijek koji čovjek može sam sebi pružiti.“
Fra Jozo Župić
