I sad mi je pred očima svakidašnja slika iz moga sela. Stric stavio naočale na oči. Kroz njih se bolje vidi, jer vid s vremenom oslabi. U rukama mu novine. Prevrće stranicu po stranicu. Najviše bi se zadržao kod stranice za mrtve. Netko mu doviknu: Tko je umro? Ima li tko poznat? Je li star ili mlad? Muško ili žensko? I tako svakoga dana.
Po novinama selo je bilo upoznato tko je napustio ovaj svijet, ovu dolinu suza. Ako je netko iz župe onda bi mu zvono zvonilo sa zvonika crkve Čudotvorne Gospe Sinjske. I po gradu, na više mjesta bili bi prišiveni šoneti, tako da i građanstvo zna tko ih je ostavio. Kome bi trebalo poći u sprovod. Sprovod je polazio od kuće pokojnika do u crkvu, a odatle na groblje sv. Frane. Ta praksa je prekinuta. Po novim propisima koja vrijede za sve, pokojnik više ne smije prenoćiti kod kuće, nego ga treba prebaciti u mrtvačnicu pokraj groblja. U mrtvačnici ožalošćena obitelj prima žalovanje. Blizu mrtvačnice nalazi se grobna crkva sv. Frane. U njoj bi se pomolilo, a onda bi žalosna povorka ljudi krenula prema odredištu, prema grobu. Za vrijeme hoda prema grobu moglo se čuti kako pojedinci međusobno spominju pokojnika ili pokojnicu. Isticali bi vrline dotične osobe. Svećenik je molio svoje molitve, redovito psalam 50-ti. Iza lijesa su odjekivali krici, plač, naricanje. Pobožne žene s krunicom u ruci upućivale su molitve Bogu za dušu preminule osobe. Nekima koji su bili dubljeg džepa svirala bi i Gradska glazba. Drugi su bili zadovoljni i s jednom trubom kojom bi trubač odsvirao Ave Maria i Hvala!
Netko bi bacio grumen zemlje po lijesu pokojnika. Kad bi grob bio zatvoren pokrili bi ga vijencima, a na vrpcama vijenaca moglo se pročitati tko oplakuje ill žali za pokojnikom. Ljudi su se razilazili, napuštali groblje i putom su i dalje prebirali uspomene na pokojnika ili pokojnicu.
Zašto ovo pišem? Dobio sam poticaj ovih dana preko elektroničkih novina u kojima također nalazim izvješća o preminulim osobama. Jasno, svi mi koji smo u tuđini još više želimo saznati kako naši najbliži, a i oni koje smo poznavali. Jesu li živi, ili se možda i njihovo ime nalazi među umrlima. I što sam otkrio? Očito se iz osmrtnica vidi da je koronavirus imao i ovdje svoje prste. Reći ćete kako? Pa, evo kako: uz svakog pokojnika ili pokojnicu piše da je tiho sahranjen ili sahranjena ili će biti sahranjeni u krugu obitelji, i to u najužem krugu obitelji. Dakle, nema svijeta, nema susjeda, nema mnoštva, nema glazbe, nema trube. Tiho, možda uz jecaj i molitvu. Što se sve događa u dušama onih koji su pogođeni smrću? Kako reagiraju? Sam Bog zna!
Paulo Coelho u svojoj knjizi Peta Gora zapisa: „Svako ljudsko biće, u nekom trenutku života, zadesi nesreća; bilo to razaranje grada, smrt djeteta, nepravedna optužba, bolest koja nas doživotno onesposobi. U takvim trenucima, Bog nas izaziva da mu se odupremo i da odgovorimo na njegovo pitanje: – Zašto si se tako grčevito uhvatio za jedan tako kratak i tako patnički život? Koji je smisao tvoje borbe? Čovjek koji ne zna odgovoriti na to pitanje, pokori se i pomiri s usudom. Onaj drugi, koji je uvijek tražio smisao svoga života, pomisli kako je Bog nepravedan i odluči izazvati vlastitu sudbinu. I tada Bog pošalje vatru s neba, jednu drugačiju vatru, ne onu koja ubija, već onu koja razara stare zidine i otvara pred svakim ljudskim bićem njegove istinske, prave mogućnosti. Kukavice nikada ne dopuštaju da im vatra zapali srce, žele jedino da se sve što prije ustali i vrati na staro, kako bi mogli nastaviti živjeti i razmišljati onako kako su navikli. Oni hrabri, međutim, spale sve staro i, čak po cijenu velike duševne patnje, napuštaju sve, čak i Boga, i idu dalje.
Hrabri su uvijek svojeglavi. S Nebesa, Gospodin se smiješi od zadovoljstva, jer upravo to je ono što On želi: da svatko bude sam odgovoran za svoj vlastiti život. Konačno, svojoj je djeci dao najveći od darova: sposobnost da odabiru i sami odlučuju o svojim činima. Samo muškarci i žene sa svetim plamenom u srcu imaju hrabrosti da mu se usprotive. I samo ti poznaju put povratka k Njegovoj ljubavi, jer na kraju shvate da nesreća nije kazna, već izazov.“
I koronavirus je veliki izazov za sve nas.
Fra Jozo Župić
