Današnjoj djeci teško je predočiti u kakvim su kućama živjeli naši stari. Svjedok sam življenja u tim kućama. Kuće su uglavnom bile kamene. Sjećam se dobro obitelji s više djece. Na gornjem katu svi su živjeli u velikoj sobi, a ispod njih bila je štala za ovce, kravu i svinje. Pod u toj kući bio je drveni. Svi mirisi iz štale dopirali su u sobu za spavanje.
Kad su djeca narasla u mladiće i djevojke, onda im je otac pomogao da grade sebi kuću na obližnjoj njivi, a u toj kući ostali su samo roditelji. S vremenom je obitelj ostala bez krave, ovce su prodali, a za svinje je trebalo napraviti neki koćak udaljen od sela.
Smrću roditelja kuća je ostala prazna. U nju se više nije nitko vraćao. S vremenom uslijed jakih kiša, žarkoga sunca i neodržavanja kuća je propadala. Od nje je ostala samo ruševina. A u svoje vrijeme za tu obitelj njihova kuća od kamena bila je ljepotica, jer su svi cijenili trud njihovih predaka koji su im namrli tu kuću.
Danas je to selo gotovo prazno. Kuće su ostale. Sačuvane kako koja. Mladi su otišli u gradove i žive ili kao podstanari ili su kupili vlastite stanove u nekom neboderu. S vremena na vrijeme vrate se u selo, na djedovinu i pričaju svojoj djeci gdje su živjeli njihovi djedovi i bake i kako se živjelo.
Za vrijeme obiteljske mise svećenik je izabrao temu „Kamen“. Upitao je djecu što oni mogu raditi s kamenom bilo da ga vide pokraj puta ili ga netko drži u rukama ili je cijelo brdo od kamena kao što možemo vidjeti kad dođemo u naša primorska mjesta ili se vozimo našom Likom.
Djeca su sjela oko oltara s kamenom u ruci i razmišljala što bi smisleno mogli uraditi s kamenom. Kroz glavu su im prolazile razne ideje: graditi kuću, kamenom ograditi vrt, ili ga jednostavno položiti na zemlju da ljudi sjede na kamenu.
Najednom se javi jedna djevojčica: „A što, ako nekome bacim kamen u glavu?“ Možda joj je netko pričao o Davidu koji je kamenom iz praćke pogodio Golijata i ubio ga.
„To će njega zaboljeti“, reče joj mali dječak.
Svima je bilo jasno što sve može značiti kamen: može služiti pri gradnji, preko njega se možeš spotaknuti. Kamen može simbolizirati snagu koja u tebi leži, ali i otvrdnuće, ako ti je „kameno“ srce. On je možda čvrsti temelj ili je možda znak neprihvaćanja i hladnoće – čovjek u sebi nosi sve te osjećaje i sposobnosti.
Što ja sam činim s kamenom u ruci? I kako često dolazim u situaciju da uokolo nosim kamen u ruci – kamen vlastite tvrdoće, agresije. Ovih dana mogli smo gledati i djecu i mlade i starije u Americi kako bacaju kamenje na policajce, jer su ubili njihovog zemljaka, samo zato što je crne puti. Ili prizori iz Palestine. Kamenje leti na sve strane, a odgovori su pucanje iz oružja, zatvori, kazne.
Dobro je, da se svakoga jutra upitamo je li snagom koja je u nama gradimo ili rušimo. U tebi su sve sposobnosti: za otvrdnuće kao i za konstruktivnu pomoć. Puno puta je lakše baciti kamen na druge, nego kamenom graditi kuću.
Na pitanje: „Što s kamenom ne mogu?“, odgovorila je mala djevojčica: „S kamenom u ruci ne mogu nikoga voljeti. Ja moram odbaciti kamen i tada mogu dati njemu ruku i milovati ga.“ Koja mudrost iz dječjih usta!
Što znači kamen kao simbol za našu molitvu? Mnogi ljudi čeznu za molitvom. Ali oni ne mogu sklopiti ruke na molitvu tako dugo dok im ruke stežu kamen.
Ako se kamen u životu ne primjenjuje za gradnju, on čovjeku donosi otvrdnuće – slično kao kod kristaliziranih žučnih kamenaca: čovjek ih neprimjetno nosi sa sobom, ali bilo kada počinju bolovi.
Treba spoznati tvrdoću u životu i svjesno je promatrati, i po mogućnosti je razriješiti. Možda još ne uspijevaš, ali prihvati svoj život i uči iz iskustava iako su ona negativna. Ako dijete opeče svoj prst na peći štednjaka, ne treba peć ili vatru ocrniti, nego učiti kako peć pametno koristiti.
Tako dugo dok je čovjek u sebi otvrdnuo, ne može moliti. Otvrdnuće mu priječi slobodan pristup Bogu. Tko zadržava kamen u ruci ili u srcu, ne može ga ugraditi u mozaik svoga života. Tek kad čovjek spozna svoje simbolično otvrdnuće, i prihvaća ga i razrješava, tada će biti njegov odnos prema Bogu otvoren: sada ga dohvaća u molitvi.
Fra Jozo Župić
