AKTUALNO PROMIŠLJANJE: Jesmo li u kavezu?

Ljuba je jutros bila kod doktora. On je bio zadovoljan stanjem u kojem se sada nalazi. Nalazi pokazuju poboljšanje, pa joj je zato odredio da pije dvije tablete manje. I ona je zadovoljna. Osjeća se puno bolje. Glas joj se popravio. Može izići vani u šetnju. Nedjeljom kad je misa ona ih sluša tri do četiri preko televizije. U nekim crkvama mora se prijaviti telefonom. Tako su odredile biskupije. Ona čeka bolja vremena. Već je i u godinama, pa radije prepušta svoje mjesto mlađima, jer na mlađima svijet ostaje. Ona je išla dok je mogla. I opet će. A sada slušajući misu preko televizije uključuje svoje molitve za razne potrebe.
Osim toga i u crkvama postoje stroga pravila. Razmak je dva metra. Maska na licu. Primanje pričesti na ruku. U nekim crkvama povučene su crte kao kad ste u pošti i čekate na red. Njezina mi kolegica priča kako se je vratila iz trgovine i čim dođe kući odmah opere banane. Veli joj muž da ne pere banane, jer neće jesti koru od banane, ali ona odgovara kako se koronavirus može nastaniti i na kori od banane, pa je najbolje i nju oprati. Zavladao strah. A meni odmah misli lete na Mirka Božića koji spominje strah u svojoj knjizi Slavuji i šišmiši, i piše: „Bezbroj strahova… od mora, od sunca, od vjetra, od Boga, od popa, od jezuita, od vraga, od groma, od učitelja, liječnika, trgovca, stranca, zmije, drače, vojske, od zlih duša, uroka, otrova, vukodlaka, noža…“
Sada je strah od koronavirusa. Nevidljivog stvora. Mene podsjeća na cvrčka. U vrućim ljetnim danima cvrči li cvrči. Pokušavao sam mu se približiti. Vidjeti kako izgleda. Ali nikako ga zapaziti. Bio sam primoran samo slušati ga. Kako se to sitno stvorenje ne umori od toga cvrčenja?! Tako bismo mogli reći i za koronavirus. Kako se ne umori obići toliko ljudi. Ima li on uopće odmora. A možda mu i mi ne dopuštamo da se odmori.
Naš čovjek iz Bosne reče mi: „Ako je koronavirus od Boga, i ako je on odredio da te napadne, ti se nećeš obraniti. On će tebe dostići bilo gdje. On će ići za tobom i preko granice. Ako nije određeno da nas dohvati, onda neka nas puste da se možemo slobodno kretati. Mi ćemo znati kako ćemo se ponašati. Dodijalo brate biti u stanu, kao da smo u kavezu.“
Taj čovjek tužan i žalostan što ne može poći kući u domovinu. Nije problem samo kod njega. Mnogi su koji imaju velike kuće. U njima nema žive duše. Treba te kuće očistiti, obnoviti, inače i one će propasti.
Koronavirus ne mari za te kuće. Ako ga nije briga za čovjeka, a zašto bi ga bila briga i za kuću. Dometnu jedna žena: „Koronavirus je sada na Urlaubu. Na dopustu.“ Čovjek ne zna bili se smijao ili plakao. To su ljudske sudbine, pa se samo govori o koronavirusu.
Neki se pozivaju na klaonice s mesom i govore: Ako su Rumunji kao mesari stradali uz meso, a šta će biti s nama koji kupujemo to meso, tko nam jamči da tu koronu i mi ne unosimo u naše domove kupujući to meso. Strah, strah, strah.
Jedna majka reče kako joj se kćerka na kratko uvuče u kuću i odmah bježi. Strah. Voli ona svoju mamu, ali se boji da ne zarazi mamu i mama nju.
U jednoj crkvi dekan je preporučio vjernicima da iduću nedjelju ne dolaze na misu, kako bi drugi mogli prisustvovati svetoj misi. Neka ostanu kod svojih kuća i čekaju da se svi izredaju. I tako koronavirus zadaje brigu svima. Ne prolazi. Svak se bori i čeka.
Već nekoliko dana kod nas pada kiša. I ona doprinosi da su ljudi nervozni. Ali, kiša je dobra. Bila je potrebna poljima, šumama, rijekama, jezerima, cestama. Umjesto polivače ona opere ceste bolje od nje. Osvježi zrak i vraća život u prirodi. Ili da se poslužim riječima Gilberta Cesbrona: „Kiša je veselo prala krovove, ispirala sve zakutke, okitila pločnike. Čitava je uličica vonjala po kanalu.“
Osluškuju se vijesti, čeka se na popuštanje mjera. Svi se nadaju da će se konačno otvoriti granice i da će se život uza sve opreze popraviti i da će biti bolje. Nisu se ljudi izmučili nekim velikim radom ovih mjeseci otkad je koronavirus počeo sijati strah, nego su ljudi izmučeni strahom i neizvjesnošću. Bit će gladnih, reče Marija.
Zato, molimo Boga da skrati ove muke po čitavom svijetu i obnovi ljudska srca, a ne samo kuće u kojima ljudi stanuju ili ne stanuju.

Fra Jozo Župić