AKTUALNO PROMIŠLJANJE: Je li se dogodilo slučajno?

Svećenik, profesor putovao je vlakom iz Salzburga prema Frankfurtu. Tamo je trebao sudjelovati na jednom seminaru. Tijekom vožnje došlo je do maloga kvara u vlaku, tako da je vlak u konačnosti kasnio sedam minuta. Po dolasku na glavni kolodvor profesor je tražio najkraći put kroz kolodvorsku dvoranu. Mnogi su ljudi žurili pokraj njega, neki su bili u grupama ili su željeli nešto kupiti u prodavaonici. I dok je žurio čuo je glasne povike nekoliko ljudi. Dva beskućnika nadvila su se nad trećim. Jedan od njih je vikao: „Umire, umire.“ Čovjek o kojemu je riječ stvarno je bio slomljen.
Profesor se uputio prema njima. Inače je bio zadužen u svome dušobrižništvu za takve slučajeve. Uvjerio se da taj čovjek stvarno umire. Zamolio je okolne ljude da pozovu liječnika i bolničku hitnu pomoć, a on se nadvio nad čovjekom i rekao mu: „Ja sam katolički svećenik.“ Ovaj ga je pogledao očima koje traže pomoć. Tada su mu iz očiju potekle suze i šapćući je rekao: „Svakoga dana u mome životu želio sam da netko bude tu kad budem umirao i da sa mnom moli.“
I svećeniku su potekle suze. Držao je njegovu glavu u desnoj ruci a lijevom mu je brisao znojne ruke. Tada je počeo moliti s njime: „Oče naš koji jesi na nebesima!… Budi volja tvoja… Dođi kraljevstvo tvoje.“ Vidio je kako dotični šapuće molitvu i njegove suze zahvalnosti i dok je tiho šaputao molitvu umro je na njegovoj ruci.
Pet minuta kasnije došli su liječnik i bolnička kola. Liječnik je samo mogao ustanoviti smrt. Pozvana je i policija, i došla su mrtvačka kola. Svećenik je zapamtio ime toga čovjeka i svake godine misli na njega na dan njegove smrti.
Taj čovjek je bio beskućnik, jedan od onih koji su cijeli život na putovanju po svijetu. Vjerojatno su ga pokopali u nekom siromašnom grobu. Svećenik je bio dirnut tim događajem, tom smrću i rečenicom umirućega: „Svakoga dana u mome životu želio sam da je netko tu kad budem umirao i da sa mnom moli.“
Svećenik je došao sedam minuta kasnije u Frankfurt, ali je to bilo točno vrijeme. Slučaj? Sam svećenik kaže da je to bio dar Božji, jedno sveto djelovanje, znak Božje dobrote i milosrđa. Bog je uslišao molitvu, svakodnevnu čovjekovu želju. Kad je prelazio u vječnost na usnama su mu bile riječi: „Oče naš koji jesi na nebesima!…“
Nitko nije znao da je tu umirao čovjek koji je živio u odnosu s Bogom. Možda je taj odnos prema Bogu bila samo želja, misao. Ali je bila tu – to prapovjerenje čovjek je nosio dugo u životu.
Mnogi ljudi u vrijeme koronavirusa umirali su osamljeni i očajni, među njima i ljudi koji su dnevno molili. Za svećenika je ta dnevna želja beskućnika bila njegov odnos prema Bogu. Njegov život, njegova čežnja, njegova želja u zadnji čas su se ispunili.
To iskustvo svećeniku je dalo novi poticaj da bez prestanka moli.
Među molitvama za starije ljude koje je prikupio Adalbert L. Balling pod naslovom „Božji tragovi u mome životu“ nalazi se i mišljenje Majke Terezije:
„Ne trebamo se bojati smrti; ona je samo prijelaz Bogu i svecima. Vjerujem, da siromasi vrlo jako žive u Božjoj prisutnosti; stoga oni susreću smrt s radošću. Dosad nikoga nisam vidjela da umire u strahu, očaju ili nemiru. Oni jednostavno idu u dom Božji…“
Pokušajmo i mi ovo vrijeme koronavirusa promatrati drukčijim očima i ne dozvoliti da padnemo u očaj, nemir, strah, jer kako reče sveti Pavao: „Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću. Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu. Ta tko umre, opravdan je od grijeha“ (Rim, 6, 5-7).

Fra Jozo Župić