Javljam vam se iz Bosne a nisam u Bosni. Da sam i htio nisam mogao zbog koronavirusa. Ali Bosna je došla k meni. Ona mi je došla po Ani iz Bosne. Ima izvanredno pamćenje. Živa enciklopedija. Sve što je čula ili vidjela, o svemu što su joj pričali, sve je ona to pohranila u svoje srce i s vremena na vrijeme ona ga otključa. Zanimljivo priča jer su i crtice o kojima priča zanimljive. Iz života su. Sve istinite. Izgovorene i doživljene na tlu Bosne ponosne. U selu gdje danas živi starija čeljad. Mlađarija otišla u gradove. Mnogi preko granice u Njemačku. S vremena na vrijeme jave se svojima. Neka znaju da su im njihovi živi i zdravi. Imaju ili nemaju posao. Ili ga još traže.
Ana ga je našla. Zadovoljna i sa zadovoljstvom se sjeti zgoda i nezgoda koje je slušala od svojih najmilijih. Ili svojih susjeda. Neki su već davno u vječnosti. Ni slutili nisu da će jednoga dana iz vječnosti slušati o tome kako su prispjeli u novine. Sigurno će se odozgor nasmijati i bit će im drago da se pozemljari nasmiju na račun njihovih kazivanja i istinitog prenošenja naše Ane.
Krenimo redom. Teško ti je čovjeku kad ostari. A još je teže kad mu oslabi vid. Tako ti je bilo i sa staricom. Stara baka uputila se k crkvi. Došla je blizu pravoslavne crkve, a ona je mislila da je pred katoličkom crkvom. Pokraj crkve skače i igra se dječačić. Baka ga moli da pođe i da zovne fratra jer bi se rado ispovjedila. Mali poslušan pa će baki: „Dobro, bako, sad ću ja zovnuti ćaću da vas ispovijedi:“ Baka će njemu: „Kakav ćaća, ja tražim fratra.“
Onda će mali umiljato reče baki da je pogriješila jer je on sin pravoslavnog svećenika, a ne fratra. Baka mu je zahvalila na posluhu, ispričala se zbog zbunjenosti, jer na sebi nosi breme godina i zaputila se prema katoličkoj crkvi koja nije bila daleko. Selo je pomiješano. Katolici i pravoslavni žive jedni pokraj drugih. Međusobno su se i ženili i udavali.
Ostavimo baku na miru i uputimo se u kuću u kojoj mladić boluje. Živi s materom i svako malo vremena postavlja materi pitanja. Jednoga dana on će njoj: „Majko, bi li ti meni posudila bubreg. Mogao bih s njime živjeti barem dvadeset godina?“ A mater će njemu: „A sinko moj, šta ćeš ti živjeti s njime dvadeset godina kad ne mogu ni ja.“
Napuštamo kuću i odlazimo u školu. U školi je dječak koji slabo uči. Učitelj je poručio njegovoj mami da svakako dođe u školu na razgovor. Žao mu mame i njezina sina. Sva su djeca već davno otišla svojim kućama a dječak čeka učitelja i mamu u razredu. Povukao zavjese. Razred u tami a on pjeva: „Prodaj mama njivu pokraj mosta, pa mi kupi baterija dosta.“ Jadna mater uze ga za ruku. Zahvali se učitelju na savjetima i uputi se kući s nestašnim dječakom koji je već više godina na drugome svijetu. Tamo mu neće trebati baterije, ni učitelj ni majka koja će suze roniti, jer se i ona preselila na drugu obalu rijeke, rijeke vječnosti.
I za kraj odlazimo na groblje. Grobovi puni križeva, svježih i osušenih vijenaca. Ljudi se pomalo razilaze. Na grobu plače žena. Upravo su stavili u grob njezinoga muža. Pokopali su ga. Ona jadna nabraja cijeli njegov život. Poput litanija koje vjernici mole u crkvama. U njezinoj blizini stoji njezina kuma, sluša, i pomalo jeca. Dodijalo joj slušati pusto nabrajanje pa će kumi: „Amo kuma kući.“ A ova će njoj: „Ne znaš ti kako je kad ostaneš bez druga.“ A ova će njoj: „A ja već dvadeset godina bez muža, i da ja ne znam a ti znaš.“
Podiže se žena s groba, kuma je prihvati pod ruku i vratiše se kući jedna drugu tješeći.
Bosna nastavlja živjeti u svojim pričama, u svojim događajima, u svojim bolima, u svojim uspomenama, u životima svojih baka, majki i djece, u slušanju crkvenih zvona, i molitve za pokojne. S mnogima od njih otišle su i njihove priče u grob. Bogu hvala da imamo osoba poput Ane koje pamte i živopisno nas vraćaju u našu Bosnu, jer moram priznati da sam se slušajući Anu nasmijao zajedno s njom i pomolio za duše onih koje spomenusmo u njihovim zgodama i nezgodama života. Neka im svijetli svjetlost vječna!
Fra Jozo Župić
