AKTUALNO PROMIŠLJANJE: I životinje osjećaju

Danas sam se pridružio mnogima u trgovini raznih potrepština. Nisam bio izbirljiv. Točno sam znao što mi je potrebno. Pasta za zube. I zbog te paste trebao sam staviti masku. Nisam jedini. Svi u redu preda mnom i iza mene nosili su masku. Tako smo štitili sebe i jedni druge. Odgovornost na djelu. Ljubav prema bližnjima. Svi smo držali i propisanu razdaljinu. Znači, u svakome od nas prisutna je svijest odgovornosti, poštivanja čovjeka pokraj sebe.
Ovdje mi padaju na pamet riječi nobelovca Ive Andrića: „Svi su mi ljudi i te kako potrebni Svi, od one starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika koji će, kad mene budu nosili na groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželjeti mi vječni mir i laku zemlju. Vječni mir! – kako je dobra i velika i lijepa ta želja! O, nepoznati dobri čovječe, blagodarim ti za tu želju tvoju! Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, ali najviše ljubavi i pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni pramen svjetla između dviju beskonačnosti. Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni.“
I ovih dana, u vrijeme koronavirusa često čujemo od Nacionalnog stožera da sve mjere koje se poduzimaju idu za tim, da pomognu čovjeku da sačuva svoje zdravlje, da ne naškodi zdravlju drugoga, nego da svi zajedno pobjedimo nevidljivog neprijatelja koronavirusa. Međutim, pojedine mjere kad je u pitanju Crkva ne sviđaju se nekim novinarima i portalima za koje oni pišu. Čak se javljaju oni koji su javno kazali da napuštaju i vjeru i Hrvatsku, da su ateisti, ali se uvijek iznova vraćaju tim portalima i ne mogu bez Hrvatske i Crkve i ja im se čudim što su toliko zabrinuti, kao da su oni jedini na ovome svijetu, i kao da su popili svu pamet svijeta. Ako sam ušao u trgovinu s maskom na licu, onda ću i ja i svi oni koji dođu u crkvu imati masku na licu, a ne da mi ti koji se deklariraju kao ateisti pišu i propisuju: „Zašto u ovim problematičnim okolnostima Crkva ne počne više koristiti blagodati interneta, pa organizirati mise online.“ Takvi koji su napustili Crkvu pripisuju Crkvi moć i govore da je ona nešto posebno. I upozoravaju da će ovaj virus raditi i tijekom mise potpuno nesvjestan da je to nekome sveti prostor.
Virus će dolaziti i u crkve, i u kazališta, i u dječje vrtiće i u zoološke vrtove. Razveselio me jedan dječak iz dječjeg vrtića kad je rekao: „Ne smijemo se grliti, ljubiti i davati pet.“ Došao je dakle od kuće, ostavio roditeljski dom i u dječjem vrtiću uči kako biti odgovoran.
Snimljeni su fantastični filmovi o životinjskom svijetu i rado sam ih gledao putem televizije. To bi mogli i mnogi roditelji gledati u svojim domovima. Ali, kad je dopušteno da se otvore zoološki vrtovi mnogi su pohrlili sa svojom djecom. I mogli smo vidjeti i čuti kako djeca oduševljeno pričaju s kojim su se životinjama družili i puni dojmova vraćaju se svojim kućama. Reče jedan gospodin: „Došli smo među svoje.“ Time je želio kazati da je i on već prilično dugo bio u kući kao u kavezu, pa je došao posjetiti životinje koje su u kavezu. A djelatnici zoološkog vrta rekoše da se i životinje raduju posjetiocima. Znači, i one na svoj životinjski način osjećaju blizinu čovjeka, blizinu drugih živih bića.
A naš bi novinar i dalje produljio našim ljudima da ostanu kod kuće i gledaju misu preko Interneta, kao da se svugdje mogu ponašati odgovorno, samo ne u crkvi.
Prijatelju dragi, zaboravljaš da su se pred našim crkvama igrala kola, mladići su zamirali djevojke, ljudi su jedni druge pitali za junačko zdravlje, sklapala su se prijateljstva, kumstva, raspitivalo se za posao, pjevalo se i šalilo, i Boga se molilo u zajednici onih koji do njega drže, poštuju ga i klanjaju mu se. Tu se jačala vjera, pripadnost narodu i obitelji. Na misu nisu dolazili samo stariji, kako ti uporno naglašavaš, i zaboravljaš, makar si studirao teologiju, da je Isus u evanđelju pohvalio siromašnu udovicu.
Ovdje u Njemačkoj okupljaju se hrvatski katolici iz Dalmacije, Like, Slavonije, Bosne i Hercegovine, Hrvatskog Zagorja, Istre, Srbije, Crne Gore i Makedonije. Neka ih. I neka nas. Neka vide da nas ima! Zašto im braniti da dolaze u crkvu. To je njihov drugi dom. Tu je njihova i Božja kuća.
Vidim da bi me daleko odvuklo ovo moje razmišljanje, pa se vraćam nobelovcu Ivi Andriću koji piše: „Kad rukom razgrnem mokru travu, ugledam na dnu, vlažnom i rosnom, bezbroj bubica, gusjenica i pužića; kad podignem kamen, razbjegne se ispod njega čitav jedan svijet stonoga, crvi i ličinkâ. Isprva sam osjećao strah i odvratnost prema tom tamnom svijetu ljigavih životinjica, koji živi u mrku i vlazi, ali se sada, ostavljen od ljudi, sve više sprijateljujem s njima. Krijepi me misao da je sva zemlja nastanjena i puna oblikâ, bićâ i životnih klica, da je život jači i ustrajniji od smrti, krijepi me i bar na čas utažuje moju silnu žeđu vječnosti.“

Fra Jozo Župić