AKTUALNO PROMIŠLJANJE: Glasnik u pustinji života (Mk 1,1-8)

Svaka svetkovina počinje već sa pripremom. U mnogim našim župama u domovini i u inozemstvu vjernici obavljaju Zornice. Žele se što bolje pripremiti za svetkovinu Božića. Rano ustajanje. Žure na jutarnje mise biciklom, autom, tramvajem, autobusom, pješice.
Slavljenjem mise, slušanjem propovijedi, pjevanjem adventskih pjesama i pristupanjem svetoj pričesti, korak po korak sve su bliže svetkovini radosti – Božiću. Pa makar s maskama na licu. U Markovom evanđelju susrećemo se s jednom takvom pripremom.
Evanđelist kaže da je radosna vijest koju on želi saopćiti, počela kako se može čitati kod proroka Izaije, naime s jednim glasnikom. Taj glasnik je Ivan. Ivan je za Marka anđeo, odnosno glasnik Božji.
Ivan je uz Mariju veliki svetački lik Došašća. Srednji vijek naziva njega: Glas u pustinji, Preteča riječi, Prijatelj zaručnika koji pokazuje Jaganjca, novi Ilija, ogledalo svjetla, početak krštenja, svjedok istine. On je za Otkupitelja stekao njegov narod. Onima koji su žeđali dao je izvor krštenja. Sveti Bernard ga naziva „jutarnjom zvijezdom, Danicom.“
Taj glasnik poziva ljude da pripreme put Radosti koja dolazi. Pokoru na koju Ivan poziva, mi često radije povezujemo s ozbiljnošću a ne toliko s radošću. Naviještena radost treba odgovor. Ivan treba ljude – nas danas – pripremiti na to, da nas radost dotakne. Samo tako se ljudi mogu uspraviti, izliječiti i utješiti.
Radost kojoj Ivan prethodi kao glasnik, utemeljena je u Evanđelju. Ivan naviješta jednoga koji je jači od njega. U Bibliji je grijeh tajanstvena sila koja ljude otuđuje od Boga i njih priječi da međusobno i jedni za druge žive. Grijeh je jak. On je jak za Ivana i njegovo krštenje. Dogodilo se ipak da su ljudi u velikom mnoštvu hrlili k Ivanu i traže od njega da iziđu iz razarajućeg moćnog područja grijeha i da nađu pomirenje s Bogom i međusobno. Oni su bili spremni za jačega, tj. za onoga, koji može slomiti moć grijeha i njih voditi u slobodu.
I naše je vrijeme obilježeno pitanjem može li se naći netko tako jak da nas oslobodi od virusa korone. Od pogibelji koja prijeti svima nama. Na selu i u gradu. U Europi i u svijetu. Naše društvo je nazvano „rizično društvo“. Bespomoćna iskustva nama nisu strana. Mi se ne osjećamo slobodni i jaki da možemo biti sigurni, da smo vješti u vlastitom životu i u zajedničkom životu.
Evanđelist Marko pisao je za zajednicu koja je smjela dijeliti iskustva, da je nakon Ivana došao netko koji je bio jači. U njegovom imenu oni su bili kršteni. Time su pokazali ne samo zahtjev za oslobođenjem od moćnog područja grijeha, nego se druga moć pokazala stvarno jačom nego moć koja je ljude dijelila od Boga i jedne od drugih. Bog sam pokazao se po svome duhu jači. U onomu, koji je došao poslije Ivana, bila je i jest snaga Božja. Ona stvarno može pomiriti i izliječiti. Ona može darovati utjehu, da nismo sami. U tomu jačemu Bog se sam umiješao u našu povijest – u našu vlastitu i u našu zajedničku povijest kao ljudi. Tu radost smijemo i trebamo slaviti na Božić.
Na to nas želi uputiti i pripremajući Ivanov glas. Svjetlo koje je upaljeno u tami centralni je simbol adventskog i božićnog vremena. Postoji to svjetlo života, koje sami možemo upaliti u snazi naše vjere. Upravo u ovom „vremenu korone“ mogu nas vjera i priznanje tješiti i dati nam nadu: Svjetlo koje nam Bog daruje u riječima i u osobi Isusa, jače je od tame i od smrti. Ta uskrsna vjera također je i božićna vjera: Bog želi, da živimo zauvijek! Biti budan za kraljevstvo Božje znači u takvim zahtjevima vremena, također imati veliku pažnju jednih za druge. Jer Svjetlo ne svijetli samo za mene, nego ono svijetli svima u kući (usp. Mt 5,15).
Stoga upalimo drugu svijeću na adventskom vijencu i molimo milosrdnog Boga koji nam je darovao vjeru u dolazak njegova Sina da nas blagoslovi i posveti po svjetlu svoje milosti. On nam poručuje po Izaiji proroku:
„Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti“ (Iz 66,13). Isus Krist sa svojom nadom neće razočarati. Došašće je vrijeme milosti za nas i za generacije poslije nas.

Fra Jozo Župić