AKTUALNO PROMIŠLJANJE: Gdje se Nebo i Zemlja dotiču

Uz razne teme o kojima se ovih dana raspravlja na njemačkoj televiziji svakako spada i tema o turizmu, o ovogodišnjim praznicima, o odmoru za njemačke državljane. Voditelji programa uključuju i predstavnike zemalja u koje Nijemci rado odlaze kao Italija, Austrija, Grčka, Španjolska, Francuska. Malo me je razočaralo što ne spominju Hrvatsku, jer znam iz iskustva da mnogi Nijemci dolaze u Hrvatsku, a da ne govorimo o našim ljudima koji rade u Njemačkoj. Zbog koronavirusa političari i novinari navijaju za svoje destinacije. Pa tako svi hvale svoju zemlju, svoje planine, svoja jezera, svoje hotele. I poruka na kraju svih tih rasprava glasi: Ostanite u svojoj zemlji! Ipak ih svi građani neće poslušati, jer milijuni građana slični su pticama selicama i već su navikli gdje im je draže i ljepše. Žele biti slobodni poput ptica, pa makar ih netko nagovarao da ostanu u svojoj zemlji.
To traženje najdražeg kutka, najljepše plaže, najčistijeg mora, najotmjenijeg hotela, najčistijeg planinskog zraka i prekrasnog jezera, podsjeća me na priču o mjestu gdje se dotiču Nebo i Zemlja.
To je mjesto, na kojemu možemo biti sasvim prisutni tijelom i dušom. Mjesto naše čežnje na kojemu se nadamo iskustvu s Bogom iako ne znamo što je Božje iskustvo. Svaki je čovjek u stalnom traženju za tim mjestom, za zaštićenošću i odnosom kojim želi iskusiti Boga.
Većinom nam se čini da naš vlastiti život i mjesta na kojima jesmo, kao da nisu atraktivni. Mi mislimo, da moramo ići u crkvu ili u samostan meditirati ili moliti, jer je tamo možda bolja atmosfera. Mi često tražimo mjesto izvan našega doma koje nam se čini kao mjesto gdje ćemo obaviti naše svagdašnje teške i zamorne poslove. Čovjek uvijek teži za idealnim mjestom koje je slobodno od smetnja što dolaze izvana i iznutra.
Možda se nadamo da je baš to mjesto na kojemu normalne smetnje naših misli i osjećaja nisu snažne kao u radnom danu.
To je tako kod svakoga čovjeka koji traži. Mladi koji u disku žele plesati, isto tako su u traženju za idealnim mjestom kao i ljudi koji bježe na nogometni stadion da bi doživjeli veliki osjećaj zajedništva. Većina ljudi su na putu traženja i vjeruju da oni mogu naći svoje idealno mjesto.
U tradiciji monaha priča se da su bila dva monaha koji su bili istinski tražitelji Boga i zajedno su čitali u jednoj staroj knjizi da negdje na svijetu postoji mjesto gdje se dotiču Nebo i Zemlja. Budući da su vjerovali da bi to mjesto bilo ispunjenje njihove čežnje, zaključili su da ga traže i da se neće vratiti dok ga ne nađu.
Putovali su svijetom i doživjeli su nebrojene opasnosti. Doživjeli su nevolje i oskudijevanja koje prate jedno takvo putovanje. Bili su izloženi raznim kušnjama u kojima bi svaki čovjek mogao odustati od svoga cilja i traženja.
U toj su knjizi također čitali o vratima na koja treba pokucati i čim se vrata otvore već si kod Boga.
Nakon puno muke i odricanja konačno su našli što su tražili. Pokucali su dršćućim srcem na vrata i vrata se otvoriše. Kad su ušli našli su se u svojoj kući, u vlastitoj samostanskoj ćeliji. Shvatili su da mjesto na kojemu se dotiču Nebo i Zemlja jest mjesto na kojemu se nalaze, i da im je Bog baš to mjesto dodijelio.
Kad netko želi moliti ili iskusiti Boga, često je u opasnosti da ne bude zadovoljan sa samim sobom, s mjestom i sa svojim životom. On je u traženju za nekim drugim, boljim mjestom.
Mnogi ljudi misle, da bi trebali crkvu ili samostan ili u najmanju ruku sveti znak kako bi mogli bolje moliti, da bi iskusili Boga. U tome ima puno toga ispravnoga. Vanjski znakovi i okolnosti mogu pomoći, da se bude više kod sebe i da se nađe Boga.
Ali u svome traženju dvojica monaha dolaze ne bilo gdje, ne u bilo koju crkvu ili na sveto brdo, oni se ponovno nalaze u svojoj samostanskoj ćeliji, u svome domu, odakle su se zaputili na traženje.
Ti možeš posvuda tražiti i na svim mjestima moliti. Vjerojatno je najbolje mjesto za duhovni život i za Božje iskustvo to mjesto na kojemu si upravo sada. Ako shvatiš da mjesto na kojemu upravo stojiš je pravo i da zadaća koju sada ispunjaš je isto tako ispravna – tada ćeš na tom mjestu susresti Boga.
Čovjek bi mogao nagađati da je dugo i zamarajuće traženje obojice monaha bilo besmisleno, da su mogli ostati kod kuće. Ali to nije tako: naše traženje, naša čežnja – puno puta naša strast za nečim – trebaju prostor i vrijeme. Dobro je da mi slijedimo tu čežnju iako ona često vodi na stranputice, u teškoće i očajavanja. Također su i ta iskustva važna za život.
Na svom putu dvojica monaha bila su izložena raznim teškoćama i mnoge su ih odvodile od cilja. Ali oni se nisu dali smesti, i vjerno su išli svojim putom dalje. Ta nutarnja vjernost na putu je veliki Božji dar, milost. Svatko može naći to nutarnje mjesto, ako on tu svoju dotičnu životnu situaciju shvati kao mjesto Božjega iskustva i milosti.
Naš cilj je da možemo moliti na svim mjestima i ne tražiti nešto više. Nešto osobito. Ako svoje srce okreneš Bogu, na ispravnom si putu.
Bog je prisutan posvuda ako svoje srce otvoriš za njega. U tom trenutku dotiču se Nebo i Zemlja – i bit ćeš dotaknut od Boga.

Fra Jozo Župić