Često se u meni pojavi pitanje: o čemu ću danas pisati? Onda se sjetih Valentina Katajeva i njegove knjige koja nosi naslov Trava zaborava. Još jednom otvorih stranicu 121-prvu. Tu se spominje Bunjin koji i meni daje savjet: „Pisati pjesme valja svaki dan, kao što i violinist ili pijanist bezuvjetno mora svaki dan bez iznimke nekoliko sati svirati na svojem glazbalu. U protivnom, vaš će talent neizbježivo osiromašiti, presušiti, nalik na zdenac iz kojeg se dugo ne uzima voda. A o čemu pisati? O čemu god hoćete. Ako u dotično vrijeme nemate nikakve teme, ideje, pišite naprosto o svemu što vidite…“
Danas sam u vijestima gledao kako televizijski snimatelji hodaju po crkvama. Crkve su otvorene za vjernike. Što sam vidio? Bilo da se radi o velikim crkvama ili o malim crkvama i u jednima i u drugima prostor zjapi prazninom. Nije to do vjernika. U normalnim vremenima crkve su bile pune. Posebno tamo gdje su crkve hodočasničke kao što je to u Sinju, Mariji Bistrici, Trsatu. Osim domaćih vjernika uvijek su dolazile hodočasničke skupine. Ovoga puta zaboravimo na hodočasnike. Previše je prostora i za domaće. Nije se tome čuditi. Tako je odredio Nacionalni stožer. Udaljenost čovjeka od čovjeka dva metra. Tko je dobar matematičar, lako će izmjeriti kvadraturu crkve i točno se može odrediti koliko vjernika smije prebivati kod svete mise.
To su bile udarne vijesti ne samo na televiziji nego i na različitim portalima. Ne znam kako ćete me razumjeti, ali meni je u tim trenucima dok sam gledao snimatelje po crkvama i čitao novinske izvještaje došla misao u pamet, kao da se nalazim u vrijeme komunizma kad su doušnici dolazili u pjevačke korove, ili negdje u kutu crkve snimali svećenikovu propovijed i donosili je u Komitet da drugovi ocjene je li taj i taj svećenik ili pop na liniji ili radi protiv Naroda.
Ipak mi je bilo drago čuti kako pojedini vjernici izjavljuju da su radosni, jer misa kod koje oni uživo sudjeluju bitno se razlikuje od onoga što su u svojim domovima gledali preko televizije. Makar nije velik broj, ali i to otvaranje vrata crkve ulijeva nadu u bolje sutra.
Opet se vraćam Bunjinu koji nastavlja: „Pas juri isplažena jezika – reče, pogledavši kroz prozor – opišite psa. Jednu, dvije kvartine. Ali točno, vjerodostojno, tako da pas bude upravo taj, a ne neki drugi. Opišite drvo. More. Klupu. Pronađite njihovu jedinu pravu značajku. Opišite zvuk šljunka pod sandalama djevojčice koja trči k moru s ručnikom o ramenu i plivačkim pojasom o ruci…“
Oko crkava ni živoga psa. Nema klupa. Vidim samo ljude koji na ulazu u crkvu moraju dezifencirati ruke. Na licima su im maske. Vidim i svećenika s maskom. Na ulazu u crkvu nema blagoslovljene vode, jer kažu da baš u vodi ima najviše bakterija. Dobro, kroz stoljeća je voda bila na ulaznim vratima. Možda se netko i zarazio krsteći se tom vodom. Ali se nikada nije čulo da je baš zbog te vode bilo zaraženo neko selo ili stanovnici neke gradske župe. Vidim da svećenik pod maskom stavlja svetu pričest samo na ruke. Dobro, i prije se pričest davala na ruke, a nekima i na jezik. Ovoga puta propisi su propisi: samo na ruke!
U pjevačkom koru nije bilo puno pjevača. I oni su ograničeni. I oni moraju računati na razmak od dva metra. Pa vi računajte koliko ih može biti u jednom koru.
Mise su bile pjevane, jer je bila nedjelja i to nedjelja Dobroga Pastira. Taj Dobri Pastir – Isus, dao je za nas svoj život na križu, on nas je nanovo stvorio i preporodio za božanski život u sakramentu novoga rođenja, u svetom krštenju. Želimo da nas vodi i ako se dademo od njega voditi sigurno ćemo stići do našega cilja – vječnog i blaženog života kod Boga.
Završit ću s našim Bunjinom: „Osluškujte svoje osjećaje, promatrajte okolišni svijet i pišite. Samo, pišite onako kako osjećate i onako kako vidite, a ne onako kako su prije vas osjećali i vidjeli drugi pjesnici, pa makar i najgenijalniji. Tek onda će se pred vama otvoriti neiscrpni svijet onog pravog pjesništva. I vi ćete lakše disati.“
Nisam želio biti pjesnik nego promatrač i zapisivač onoga što sam vidio u ovom vremenu ograničenja zbog koronavirusa i njegove ugroze.
Fra Jozo Župić
