Sigurno u našim srcima nosimo zvuk zvona s naših domovinskih crkava koje smo napustili pred više desetljeća, ili pred nekoliko godina, ili ne tako davno. Zvona su nas pozivala da se okupimo u crkvi naših pradjedova koji su svoje živote ugrađivali u svaki kamen, u svaku ciglu, u svaki oltar, u slike i kipove svetaca, u postaje križnoga puta, kako bi njihova crkva bila najljepša, kako bi se pred drugima mogli pohvaliti i reći: Eto, to je naša ljepotica. To je naš ponos. To smo gradili na slavu Bogu. Nije nam žao znoja na čelima ni žuljeva na rukama. Gradili smo je za naše potomstvo.
U tim smo se crkvama krstili i primali druge sakramente, slavili Boga, Majku Božju i svece u nedjelje i blagdane. U njima smo pjevali i jednoglasno i višeglasno uz pratnju harmonija, orgulja ili električnih instrumenata. Dolazili smo u te naše crkve u svečanim odijelima i haljinama, a u posebnim prigodama i u narodnim nošnjama. Ministranti su bili ures oko oltara i pomagali svećeniku.
Na ulazu u crkvu uzimali smo blagoslovljenu vodu i krstili se njome u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Pokleknuli bismo pred Svetohraništem i birali mjesto koje nam je odgovaralo. Netko je volio biti naprijed, netko sa strane ili u sredini, netko opet pozadi a netko je odlazio u kor. Djeca bi posjedala po podu. Crkva je bila puna kao šipak. Bili smo jedni uz druge.
Prije mise, a i poslije mise bilo je posebno druženje, pozdravljanje, pitali jedni druge kako vaši, ima li tko bolestan, kako posao, kako žena, kako djeca, kako stari.
Ljudi su se osjećali kao jedna velika obitelj. Nastajala su prijateljstva, kumstva, upoznavanje mladih za ženidbu. Nedjelja je bila slavlje, blagdan.
Sada smo u tuđini. I ovdje nas pozivaju zvona. Dolazimo u crkve koje su gradili drugi za nas. I oni su se puno toga odricali i ugrađivali sebe svojim doprinosima i divili se veličanstvenim građevinama i zvonicima. Tiskali su i razglednice svojih crkva koje možda stavljamo u svoje albume za uspomenu, ili se njima poslužimo kad pišemo našima u domovinu, da vide gdje se mi to okupljamo, u kakvim zdanjima slavimo Boga, a ne zaboravljajući na crkve naših pradjedova. Ali, nešto se promijenilo u ovo vrijeme koronavirusa.
Nema onog spontanog druženja, onih razgovora pred crkvama naših pradjedova. U neke crkve, zavisno od biskupije u kojoj se nalazimo, vjernici mogu doći na misu samo ako se prijave i dadu svoj broj telefona ili e-mail adresu. Oni koji imaju nekakvu infekciju ili spadaju u rizične skupine, ne bi smjeli doći. Potreban je razmak pred crkvom i u crkvi. Maske na licima. Pri ulazu u crkvu svi trebaju dezinficirati ruke. Dočekuju nas redari. Misa je bez ministranata. Ulazi se na jedna vrata, a na druga izlazi. Nema više sjedenja po volji, po želji, nego treba sjesti na označeno mjesto, onim redom kako smo se prijavljivali. Na klupama ili stolicama su brojevi. Nema kroz ovo vrijeme uzimanja blagoslovljene vode. Nema zajedničkog pjevanja. Na pričest se ide uz rastojanje, ili svećenik također pod maskom dolazi do vjernika. Milostinja se stavlja u košarice na izlazu iz crkve. Vjernicima se preporuča da se ne druže pred crkvama. Naglasak je: štiteći druge, zaštitit ćemo i sebe.
Možda nas sve ovo smeta. Boli. Pomalo gubimo strpljenje. Recimo odmah da ovi propisi dolaze od civilnog stožera, od zdravstvenog stožera ove zemlje, kao što u domovini imamo Nacionalni stožer. Pravila vrijede za sve.
Nama ostaje da se molimo Bogu, da što prije nestane koronavirus. Da znanstvenici pronađu cjepivo koje će ga uništiti, kao što se događalo tijekom ljudske povijesti kad su se pojvaljivale razne bolesti i zaraze, ali ih je čovjek svojim umom pobjeđivao. Neka nam u tome pomogne irska blagoslovna molitva:
„Bože blagoslovi zemlju na kojoj stojim. Blagoslovi put kojim idem. Blagoslov cilj za koji sada živim. Blagoslovi mene uvijek i posvuda, u svako vrijeme. Blagoslovi me kad se odmaram. Blagoslovi to što moja volja traži, što moja ljubav treba, to na čemu počiva moja nada. Kralju kraljeva blagoslovi moj pogled.“
Fra Jozo Župić
