Aktualno promišljanje: Čuvaj se psa

Sjećam se svojih studentskih dana u Zagrebu. Do fakulteta sam često odlazio pješice, iako sam mogao koristiti tramvaj. Hodajući po gradu dobro je za tijelo, a uz to se i grad bolje upozna. Iz tramvaja ne možeš vidjeti ono što ti oči vide dok pješačiš. A ni čuti ono što pješice doživiš. Često mi se znalo dogoditi, da iz nekoga dvorišta najednom zalaje pas. Neki su bili na lancu, a drugi su slobodno trčkarali.

I čim se netko približi ulaznim željeznim vratima dvorište ispuni lavež psa. Bilo je tu velikih razlika u njihovom lajanju. Neki su lajali tako kao da će proždrijeti čovjeka. Drugi psi su po svom lajanju možda bili samo znak domaćinu, da se netko približava njegovom dvorištu, pa treba biti oprezan. Ne dozvoliti lopovu da ulazi u tuđe, kao što čujemo na žalost, da nakon potresa u Zagrebu lopovi ulaze u stanove i kradu. Tako sam hodajući već navikao i znao pred kojim će me vratima dočekati strašni pas ili pas koji laje više se bojeći nekoga, nego da on napadne nekoga. Na vratima je redovito pisalo: Čuvaj se psa! Moram priznati da sam se i čuvao. Već sam naučio u kojem se dvorištu nalaze opasni psi, pa sam za svaku sigurnost hodao drugom stranom nogostupa.
Naučio sam kroz život da i ljudi mogu biti gori od psa. Najradije bi te proždrijeli, uništili, zatrli svaki spomen na tebe. Jutros sam pročitao kod proroka Jeremije: „Ja bijah kao jagnje krotko što ga vode na klanje i ne slutih da protiv mene snuju pakosne naume. Uništimo drvo još snažno, iskorijenimo ga iz zemlje živih, da mu se ime nikad više ne spominje“ (Jr 11,19).
Na Cvjetnicu su novine objavile tekst o slavljenju Cvjetnice u jednoj župi u predgrađu Splita i predbacuje se župniku zašto je pozvao vjernike da dođu na misu za blagdan Cvjetnice. On ne poštuje mjere opreza u vrijeme koronavirusa. Najednom su se u komentarima pojavili ljudi koji su poput bijesnoga psa odriješena s lanca počeli lajati. Laju li laju. Sa svih strana. Uvrede pljušte i ubijaju gore nego li to čini koronavirus: „Gamad, luđaci u mantijama, budala od popa, bolesno tele, krkan, redikul, budaletina na kubik, smeće jedno ljudsko, idiot, pendrečit, dvije godine zatvora, tri godine zatvora, pametnjaković, zatvorio bih ja tebe pope, opasnost je za društvo i treba ga zatvoriti, Crkva je sa svojom dogmom najgori neprijatelj bilo koje države na svijetu.“ Neke izraze koje ne spominjem ne bi ni pas polizao.
Ljudi su se vratili u svoje domove, ali iz tih domova ne čuje se molitva za toga svećenika kao što je Isus molio na križu: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.“ Ili poput sv. Stjepana prvomučenika: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“
Ne poznajem toga svećenika. Ne znam s kojom je namjerom zvao vjernike u crkvu. Je li naslov toga teksta iz novina razlog da iskalimo sav bijes i svu mržnju protiv čovjeka koji je, u to sam siguran u svom životu puno toga dobroga učinio. I sad najednom, zbog propusta doživljava linč mase koja ne mrzi samo svećenika već preko njega i sve ostale svećenike, Crkvu i Boga u kojega očito ne vjeruju.
Uz te negativne komentare donosim razmišljanje jednoga gospodina koji je na sve te otrovne strelice uperene protiv svećenika dao svoje viđenje: „Ako u trgovinama od 100 do 200 m2 može biti bez trgovaca i blagajnica (oko 7-10), može ući 15 do 20 kupaca, a još ih toliko čeka pred trgovinama, zašto ne bi mogle biti i crkve otvorene za mise, krštenja, ispovijedi uz poštivanje razmaka. Upravo slušam vijesti, povratnici iz Austrije do zrakoplovne luke vozili su se u prepunom autobusu, a crkve trebaju biti zatvorene za ispovijed, pričest, krštenje. Pogrešna odluka Crkve. Mislim da su biskupi trebali drugačije postupiti i dati drugačiji naputak, a ne samo puko prenositi naputak Nacionalnog stožera. Ako za ovaj zemaljski život mogu biti trgovine otvorene, kako onda za duhovni život ne mogu biti otvorene crkve? Ili je ponestalo žive vjere u Crkvi? Pa se više brinemo za zemaljsko od nebeskog? Nema ispovijedi, nema pričesti, nema krštenja. To nije i ne može biti odluka od Duha Svetoga. A imamo otvorene trgovine s hranom, trgovine s građevinskim materijalom, tržnice. Zar Crkva nema važniji ´proizvod´ od ovog nabrojenog? Gdje je nestala živa vjera ili nam je važnija mrtva materija. Sve se moglo uz razumniju mjeru. Ovako smo kao Crkva sami sebi zabili autogol.“

Fra Jozo Župić