Aktualno promišljanje: Budimo ljudi nade!

Magla, kiša, hladnoća, otpalo lišće. Sve miriše na smrt. Spomen na naše drage i mile. Na čovjeka. Pjesnik bi rekao: „Kad umire čovjek zemlja postaje teža i dublja za jednu ranu crnja za jednu jamu i jedan zakucan kovčeg“. I opet: „Kad umire čovjek, umire dio svijeta i zemlja postaje teža iskusnija i ljudskija i veća za jednu ranu i dublja za jednu jamu.“

Novozavjetno čitanje 32. nedjelje kroz godinu A, iz prve poslanice sv. Pavla apostola Solunjanima zvuči kao da je napisano za nas. Radi se o sudbini usnulih i vjerničkom pogledu na smrt i sudbinu umrlih. Apostol kaže da postoji vrsta žalosti bez nade jer se misli da sa smrću sve završava. To je stanje onih koji ne vjeruju ili ne žele vjerovati u Boga.

Upravo tu nam vjera posvješćuje da će „Bog one koji usnuše u Isusu privesti zajedno s njime.“ (1 Sol 4,14).  Mi kršćani ne trebamo se bojati umiranja i smrti i mi ostajemo povezani s  našim milima i dragima i nakon smrti. Tko je u životu vjerovao u Krista i njemu se nadao, neće se razočarati nakon smrti. Nama je obećano blaženo dovršenje u kraljevstvu nebeskom! Trebamo sudjelovati na uskrsnuću mrtvih.

U evanđelju slušamo prispodobu o djevicama koje su pozvane na svadbu. Jedne su spremne jer imaju dovoljno ulja za svoje lampe. Druge primjećuju da nema dovoljno ulja i zanemarile su dolazak zaručnika. Ta prispodoba je slika za sve nas koji idemo ususret Bogu. Jednom, na smrtnom času bit ćemo pozvani od Gospodina Boga iz ovoga života i susrest ćemo Krista Gospodina, zaručnika dušâ. Hoćemo li biti spremni za zaručnikov dolazak? Hoće li biti dovoljno ulja u našim svjetiljkama da susretnemo Gospodina s gorućim svjetiljkama naše vjere, naše nade i naše ljubavi?

Učinimo to već sada na putu, jer Isus kaže da ne znamo ni dana ni časa kad Gospodin dolazi. Naviještena je budnost!

Budnost ne znači besposleno čekanje, nego stalna spremnost i očekivanje usred svakodnevnoga života. Prihvatimo dakle s velikim povjerenjem u Boga sve zadaće i zahtjeve koji su nam naloženi i koji se od nas traže. U ovom zemaljskom životu trebamo sazrijevati u ljubavi i dati se voditi od Božje milosti koja nas vodi na  dobre putove prema vječnome cilju.

U mjesecu studenom na osobit način molimo za naše drage pokojnike. Ujedno je to prigoda da budemo svjesni vlastite prolaznosti. Jedno je sigurno: jednom ćemo umrijeti! Ipak smo uvjereni da nas Krist Gospodin može i hoće probuditi na vječni život. On je uskrsnuo od mrtvih i tko vjeruje u njega i živi i umire u njegovoj ljubavi, postiže spasenje.

Molimo zagovor blažene Djevice Marije, Majke Božje, svetoga Josipa zaštitnika umirućih da nas zagovaraju kod Boga! Tako idimo našim životnim putom puni pouzdanja prema Kristu Gospodinu.

Fra Jozo Župić