Portal hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj

Portal der kroatischen katholischen Gemeinden in Deutschland

Aktualno promišljanje: Aylan – mrtvo dijete

Ovih dana umro je u Njemačkoj Norbert Blüm. Studirao je filozofiju, teologiju i germanistiku. Bio je neko vrijeme savezni ministar za rad i socijalni poredak u Njemačkoj. Jednom zgodom obilazeći knjižare po Münchenu, kupio sam i njegovu knjigu s naslovom „Aufschrei! Wider die erbarmungslose Geldgesellschaft“. Mogli bismo prevesti, da je to knjiga s krikom protiv društva koje je postalo nemilosrdno, jer je njime zavladao novac. U toj knjizi možemo čitati o trgovini oružjem, o licemjerstvu moćnika, o novcu koji vlada svijetom, o izbjeglicama itd.
Blüm započinje svoje prvo poglavlje knjige o Aylanu – mrtvom djetetu. To mrtvo dijete na morskom žalu čini se kao da mirno spava. „Spava“ na trbuhu, glavom okrenutom prema moru, ispruženih ruku. Djetetu su samo tri godine. Na djetetu su nove cipele, crvena košulja, kosa mu je svježe očešljana. Mali Aylan ne spava. On se utopio pred bombama, bijedom i nasiljem. Bježali su iz Sirije i namjeravali su doći teti u Kanadu, Aylan, mama, tata i brat. Na tom bijegu iza njih su bile nebrojene etape, nebrojene postaje. Večer prije oko 23 sata otisnuli su se od turske obale. Trebalo im je deset minuta čamcem do sljedećg otoka. Digli su se veliki valovi. Prevrnuo se gumeni čamac. Ocu je iskliznula ruka utapajućeg djeteta. Majka je kričala. Kome ne bi ova slika „spavajućeg“ Aylana rastrgala srce, a nije jedino. Sjetimo se riječi starca Šimuna koje je u Hramu izrekao Mariji Isusovoj majci: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan, a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!“ (Lk, 2, 34-35).
Tim nemilim događajem uvodi Blüm čitatelje u svoju knjigu i zaključuje kada je u pitanju moral srca, da je srce gluho za neprilike i nevolje.
Da je još poživio, sigurno bi pisao i o stanju u kojem se svi mi nalazimo i koje nas pogađa a to je koronavirus.
Otkad se pojavio taj virus, kao da su prestale drame na morima. Kao da više nema izbjeglica. Gdje su se skrile? Tko ih je udomio? Gdje su djeca koja zajedno sa svojim roditeljima bježe i bježe pred metcima, pred granatama, pred nožem, pred podivljalošću ljudskih lica ispunjenih mržnjom i željom prolijevanja tuđe krvi. Možda su u nekim pećinama, pod mostovima, u privremenim šatorima, uprljana, izgladnjela, bolesna i na drugi način umiruća. Koliko su ta djeca zaražena koronavirusom? Ili i bez virusa osjećaju na svojim malim životima virus mržnje, virus smrti prije vremena. Kakve su njihove zore kad se bude? Možda i oni i ne znajući za Jakšu Fiamenga u svojim srcima doživljavaju zoru nad morem u pjesnikovim stihovima: „Možeš mi uzeti riječi, more će šumiti valom; možeš mi uzeti misli u šutnji, u lutanju žalom, al pusti me nek sam ti lađa, brod tvoj ljubavlju stvoren, da gledam kako se rađa zora nad morem, zora nad morem.“
Neka ta zora svima nama svane nakon pandemije koronavirusa kako bismo uživali u ljepoti mora, graktanju galebova, mirisu bora i čempresa, ditirambu cvrčaka, cvrkutu lastavica i divili se morskim dupinima, plavoj ribi i letu leptira.
Uživali u čitanju knjiga, igrali balote, pustili djecu da na morskome pijesku i žalu prave tunele, izmišljaju igre i razvijaju svoj djetinji duh. Nek prorade sve trgovine, kina i kazališta, koncertne dvorane i škole, sportska borilišta i tvornice, nek se moli Boga po kućama i u svim crkvama, džamijama i sinagogama. Nek lete zrakoplovi i nek nam turisti dolaze. Jednom rječju, nek oživi i kultura i poljoprivreda i turizam.
A dotad, služeći se riječima dviju psihologinja Sene i Ivane poručujem roditeljima da je „potrebno djeci objasniti zašto pojačano pazimo na higijenu, a ne samo nametnuti pravilo iz straha i panike, jer će djeca bez objašnjenja pamtiti samo strah, a ne i razlog, odnosno objašnjenje. Isto tako roditelji se pred djecom ne bi smjeli praviti da nisu zabrinuti i negirati ili umanjivati problem. Također bi se trebali informirati za sebe a onda i za djecu. Sa svojom djecom trebali bi dogovoriti kako će izgledati dan kad ne idu u školu.
Bilo bi poželjno da izbjegavaju kontinuirano izloženost medijskim sadržajima i na kraju da čine ono što im pomaže kada im je teško.“

Fra Jozo Župić