U mnogim naših hrvatskim katoličkim misijama i župskim zajednicama bilo je uobičajeno da se svake godine slavio Majčin dan. Danima se pripremao program. Recitacije, pjesme, kola, narodne nošnje, cvijeće, sve je bilo u znaku poštovanja prema majkama. Djeca su i crtežima željela iznenaditi svoje mame. Dakle, mašta je tih dana dala sebi maha kako bi majke osjetile svu ljubav svoje djece za sve ono što su one za njih učinile od trenutka kad su začele svoju djecu noseći ih devet mjeseci pod svojim srcem u strahu i radosti da dožive onaj trenutak kad će njihovo čedo pustiti suzu na oku, zaplakati i privinuti se uza svoju majku, da primi njezin poljubac i njezin blagoslov.
Kako su krasne riječi Sandre Paretti koje čitamo u njezinoj knjizi Jeka tvoga glasa: „Ah, majko! – nijedna tvoja riječ nije bila suvišna. Mnogo toga nisam mogla razumjeti, a mnogo toga nisam ni htjela da razumijem, ali izgubljeno nije bilo ništa. Tvoj glas, majko, tihi tvoj glas, obraćao mi se još prije no što sam se rodila i pratit će me do posljednjeg daha. Iako te više nema, jeka tvoga glasa nije zamrla i nikad neće.
U noćima kao što je ova čekat ću i osluškivati; dijete koje osluškuje pred zatvorenim vratima. Sve dok ne začujem ponovno tvoj glas.“
Sjećam se jedne predstave u kojoj su nastupila djeca iz Hrvatske dopunske nastave. Djevojčice su htjele biti šafran, jaglac, maćuhica, tulipan, ljubica, visibaba, ivančica, đurđica i maslačak što dugo traje, da ih djetešce ubere i majci za poklon daje.
Jučer, 10. svibnja toga nije bilo po našim dvoranama i crkvama. Koronavirus i ovdje je imao svoje prste. Kao da je želio biti sličan lukavoj zmiji iz Edenskog vrta koja nije mogla podnijeti sreću naših praroditelja, pa je unio strah u naše obitelji, u naše kršćanske zajednice u naše dvorane i u naše crkve.
Ali, na misama smo ipak bili jači od koronavirusa. Molili smo za naše majke žive i umrle. Slažemo se s već spomenutom Sandrom, da je mati „čuvarica vatre, čuvarica ključa i čuvarica kuće“. Pustimo je da nastavi: „Svakoga dana promatrala sam majku kako loži vatru. Promatrala je kako cijepa borovinu. U njezinim bi rukama od prst debela komada drveta nastajalo čitavo tuce finih treščica. Promatrala sam kako kleči pred štednjakom, dok se iz gomilice siva pepela dizao plamen.“
Sigurno se i mi sjećamo naših majki koje su nas vodile u školu na upis. Kupovale knjige i torbu. S nama išle u prodavaonicu cipela ili odijela. Dani kad je s nama k doktoru išla. A gdje su ona fina jela. Kolači za nas spremani. Koliko ispričanih priča naših majki. Koliko neprospavanih noći. Koliko igre s nama. To će još ljepše ispričati naša Sandra: „Gdje si? Pri tome misli na mene. Čujem joj glas kroz otvoren prozor. Ide iz sobe u sobu da me nađe. Zapravo, to je uvijek naša igra kad se ona vraća kući: ja se skrivam, a ona me traži. Prekrasno je to kad me ona traži. Prođe ispod zastora iza koga stojim, a ne vidi mi noge kako vire. Zadiže pokrivač od sofe i ne primjećuje da ležim pod njim. Za nuždu je dovoljno da stavim samo ruke pred lice i kažem „nisam tu“. Majka tad napusti prostoriju, pa me traži drugdje, sve dok ja ne pronađem pravo mjesto za skrivanje.“
A kako su se tek radovale u trenucima našega krštenja, prve pričesti i krizme. Sjetimo se majki koje su ženile svoje sinove ili udavale svoje kćeri. Sjetimo se majki svećenika koje blagoslivlju svoje sinove koje Bog pozva da budu navjestitelji radosne vijesti, djelitelji svetih sakramenata i tješitelji ožalošćenih. Ili majki časnih sestara koje u Crkvi obavljaju razne dužnosti kao odgojiteljice u dječjim vrtićima, njegovateljice u staračkim domovima, katehistice po školama, orguljašice u crkvama, moliteljice, profesorice…
Koronavirus ne smije biti zapreka u našim sjećanjima na naše dobre majke, na njihove riječi koje su na nas djelovale poput kiše što natapa suhu zemlju, poput sunca koje zagrijava zemlju i daje da sve procvjeta, sve oživi, sve zazeleni, sve u prirodi propjeva.
Sve nas to vraća našim majkama koje su za nas bile i cvijeće i trava, i stablo i ptica, i potok koji žubori, i more koje se plavi, i rijeka u kojoj smo naučili plivati, i pjesma koja nas je nosila poput majčina krila.
Dolikuje da budemo zahvalni našim majkama, da se za njih molimo i da nosimo u život sve ono što su u nas usadile svojim riječima, svojim životom i svojim djelima. Lijepo je da se sjećamo naših majki u mjesecu posvećenom Mariji Majci Isusovoj koja je bila uz svoga Sina do njegove smrti na križu, ali i u molitvi iščekujući silazak Duha Svetoga. Neka nam pomogne da doživimo prestanak koronavirusa i uđemo u razdoblje u kojemu ćemo svečanije slaviti Majčin dan kao što smo ga slavili i prije.
Fra Jozo Župić
