Jutros sam prelistavao zapise iz knjiga. Pogled mi se zaustavio na zapisima iz knjige Balada o trubi i oblaku pisca Cirila Kosmača. Petra Majcena upita njegova teta: „Pišete li sada novu pripovijest?“ „Pišem…pomalo…“ „Znate, nekoć, kad sam služila, mnogo sam čitala. A sada već dugo ne čitam. Nemam vremena. A i čemu bih čitala? Ako je ono što je napisano lijepo, znam da nije istinito, a da čitam ružne stvari…ne, to ne želim! Osim toga, knjige su zapravo za mlade ljude. Mlad čovjek voli sve čitati, lijepo i ružno, i sve ga se jednako doimlje. Ali kad čovjek ostari…eh, i čemu: svatko ima svoju vlastitu pripovijest i zašto da onda čita još tiskane!“
Ove riječi koje sam nekada čitao i stavio ih u svoju kartoteku sada me stavljaju pred dilemu: pisati ili ne pisati. Hoće li to što napišem biti pročitano i od koga, ili možda ljudi nemaju vremena za čitanje. Računam, ako su u izolaciji, u karanteni bilo bi dobro da se nečim zabave. Pa, i čitanje može nekom biti poticaj za razmišljanje, za samokritiku, ili za kritiku. Jer, u našim životima nije sve to tako sjajno. Otvaram Bibliju i preda mnom iskrsnu psalam 140. Čitam: „Izbavi me, Gospodine, od čovjeka zlobna, zaštiti me od čovjeka nasilna: od onih koji pakosti u srcu smišljaju i čitav dan začinju kavge. Kao zmija bruse jezike svoje, pod usnama im je otrov ljutičin.“
U tom psalmu otkrivam nešto što ovih dana slušam preko televizije i čitam po portalima: „Ovi dani i naredne nedjelje posebno su opasni za žene. Svi se suočavamo s velikim psihološkim izazovima u izolaciji ili karanteni, ali žene, a ponekad i djeca iz nesigurnih domova suočavaju se sa posebno napornim testom stresa.“ Recimo otvoreno: u kućama sve više nasilja. Što učiniti? Kako pomoći? Ja nisam psiholog, bračni savjetnik ni psihoterapeut. Ipak, u nekim trenucima poslužim se knjigama tih stručnjaka. Jedan od njih imenom Jörg Eikmann u svojoj knjizi „Konačno te mogu razumjeti“ donosi jednu crticu koju je pročitao u knjizi „Sedam putova efektivnosti“, a napisao ju je Covey Stephen.
Pa eto, donosim je i ja u ovom razmišljanju. Poslije seminara dolazi čovjek savjetodavcu s riječima: „Moja žena i ja nemamo više osjećaje jedno za drugo kao što smo ih imali ranije. Vjerujem da ja nju više ne ljubim, niti ona mene. Što mogu učiniti?“
„Tu više nema osjećaja?“, pitam ja.
„Tako je, i mi imamo troje djece za koju se brinemo. Što predlažeš?“
„Ljubi je „, odgovaram. „Ali kažem vam da više nema više osjećaja.“ „Ljubi je.“ „Ti ne razumiješ. Nema više osjećaja ljubavi.“ „Tad je ljubi. Ako nema osjećaja, tad je razlog da je ljubiš.“ „Ali kako se ljubi, kad se ne ljubi?“ „Ljubiti je glagol, moj prijatelju. Ljubav – osjećaj – plod je ljubljenja, čina. Dakle ljubi je.“
Covejev savjet je: „Služi njoj. Prinesi žrtvu. Slušaj nju. Osjećaj s njom. Poštuj nju. Jesi li spreman?“
A Jörg Eikmann završava svoju knjigu riječima: „Komunikacija je proces: započnite da uvijek budete bolji! I donosi jedan primjer iz svoga života kad mu je špediter isporučio kartonski paket na kojemu je pisalo: pažnja, električni aparat! Pažljivo postupite! Tu rečenicu koristi u svom savjetu kad poručuje: „Radovao bih se, kad biste ovu izreku primili k srcu za zajednički život: Pažnja, čovječe! Pažljivo postupati!“
Fra Jozo Župić
