Don Ivan Filipović je krajem svibnja u Hrvatskoj katoličkoj misiji Siegen predvodio misno slavlje i duhovnu obnovu u povodu 40. obljetnice misije. Bila je to prigoda za razgovor za „Živu zajednicu“, na koji se rado odazvao. Rođen je 1968. u Tomislavgradu. Roditelji su mu s Duvanjskog polja preselili u Slavoniju 1972., kad je imao četiri godini. Imam dva mlađa brata blizanca (1972.) i sestru, koja ja najmlađa. U Đakovu je završio osnovnu i srednju školu te se upisao na Informatički fakultet u Varaždinu, koji nije završio. Studij je prekinuo u 19. godini, napustio domovinu i otišao u svijet u kojem je upoznao i strahote droge. S dvadeset šest godina je otišao u Zajednicu Cenacolo. Liječenje je trajalo četiri godine nakon čega je započeo studij na Institutu za religiozne znanosti u Pizi. Nakon dvije godine odlazi na sjever Italije, u Saluzzio, gdje završava teološki fakultet u Fossanu. Za svećenika biskupije Saluzzo zaređen je 17. srpnja 2004. Radi i djeluje u Zajednici Cenacolo.
S ratom je došla droga i druge nedaće
Živa zajednica: Kada su u Vašem životu započele poteškoće s drogom?
Don Ivan Filipović: Bile su to devedesete godine prošlog stoljeća, kada sam se našao sam u poteškoćama. Tada u Hrvatsku nije došao samo rat, bombe i ono što smo vidjeli na televiziji, već je s ratom u Hrvatsku došlo puno nedaća i puno problema. Rekao bih, da je jedan od velikih problema, koji se dogodio u ratnom vremenu i problem droge i ovisnosti. Doduše, masovnije korištenje droga na području Hrvatske i bivše Jugoslavije počelo je osamdesetih godina, a sigurno je to sve skupa eskaliralo devedesetih, s početkom rata. Mnogi mladi ljudi, koji se u tom ratnom vihoru nisu snašli, koji su bili krhki, slabi, koji nisu iznijeli sve te terete rata, upali u te pošasti, bilo alkohola, droge ili nekog drugog bijega od realnosti. Meni se, na žalost, dogodila droga i to je jedna ružna i opaka stvar. Čovjek kad upadne u taj problem, shvati kasnije gdje je bio. Tako da mi, koji smo prošli taj pakao kažemo da smo bili mrtvi, izgubljeni ljudi. Tjelesno ne do kraja mrtvi, ali duhovno, duševno smo bili mrtvi za naše roditelje, obitelji, koji su istrpili tu cijelu priču zajedno s nama. U svemu su tome bili nepovratno izgubljeni do kraja, prekriženi, odbačeni, zaboravljeni. Bogu hvala, iz te teške situacije se našao izlaz.
„Bog je čuo vapaje naših roditelja“
Živa zajednica: Komu ponajviše zahvaljujete za izlaz iz tog zla?
Don Ivan Filipović: Vjerujem da su pritom pomogle molitve moje majke, sestre i ljudi koji su mi željeli dobro. U tom trenutku je ostala samo molitva i pouzdanje u Boga. Samo je to moglo pomoći, jer u to vrijeme nije ni bilo nekih dugih posebnih rješenja, niti se nudilo neko sigurno i pametno rješenje da bi se izišlo iz tog tunela. Tako su me molitve dovele do časne sestre Elvire Petrozzi u Zajednici Cenacolo, gdje je počeo moj povratak u život. Vjerujem da je dragi Bog čuo plač naših majki, mnogih tada u tom vremenu, jer je tim roditeljima tada bilo jako teško gledati djecu da im umiru pred očima od droge i svega toga, a bili su nepomoćni jer nisu znali kako pomoći. Teško im je bilo i vjerovati da im se to događa. Tim više što je puno nas došlo iz dobrih katoličkih obitelji, koje su imale jaku tradiciju i korijenje, u kojima smo živjeli normalnim vjerničkim životom. Kad se to dogodi, to je teško prihvatiti. Tako da su se ti jadni roditelji uz nas ispatili i obolili i prošli s nama puno toga lošeg. Vjerujem da je dragi Bog čuo te vapaje kao i kad su Izraelci bili u ropstvu u Egiptu pa nisu imali izlaza pa su gledali u nebo lijući suze i tražeći nekakav tračak nade. Tako je bilo i u srcima naših roditelja. Časna sestra Elvira je stvarno nadahnuta jednom posebnom karizmom, koja je nama izgubenima ulijevala povjerenje. Povjerovali smo joj i krenuli smo s njom.
Velika pomoć s. Elvire i Zajednice Cenacolo
Živa zajednica: Kako se dogodio ulazak u Zajednicu Cenacolo?
Don Ivan Filipović: U Zajednicu sam ušao 1994. na Ugljanima kod Sinja, a odmah nakon toga, još je bilo ratno vrijeme, zajednica me odvela u Italiju da me udalji od rata, jer sam imao dva brata i puno prijatelja u ratu. Prije je puno mojih prijatelja izginulo u tom ratnom vihoru. Vjerujem da je sestra Elvira znala da neću dugo ostati u Zajednici, ako ostanem blizu bojišne crte. Tamo blizu Ugljana je Kamešnica, livanjsko bojište, čuli su se topovi, pucnjava. Tako da je to shvatila i odvela me u Italiju. Bilo mi je jako teško da sam morao u tom vremenu otići iz Hrvatske i ostaviti roditelje i braću u ratu. To je bio početak izlaska iz tog problema, iz te smrti, iz tog tunela, kako bi se ušlo u novi život. U tom me vremenu jako dojmila časna sestra Elvira, njezina dosljednost, karizma, snaga, duhovnost, pronicljivost, to što je iščitavala naše živote. Vidjela je posljedice koje je droga ostavila na nama. Znala je dati pravi savjet i biti pravi prijatelj. U njoj je bila velika ljubav, razumjevanje, oprost. Imao sam sreću da sam ušao u Zajednicu, kad je ona bila u punoj formi, u najboljim godinama i kad sam je imao priliku često viđati. Iz tog povjerenja prema njoj, imam osjećaj da sam jednostavno dopustio da me uzme za ruku i da me povede u neki novi život. Kroz duhovost, kroz molitvu i sakramente dovela me do Isusa Krista. Vratila mi vjeru i to je bio novi početak u mome životu. Toliko sam zavolio život u Zajednici da sam nakon tri godine boravka u Zajednici donio odluku s nekoliko prijatelja da bismo mogli ostati živjeti tim načinom života cijeloga života.
Živa zajednica: Kad se to dogodilo?
Don Ivan Filipović: To se počelo događati 1997. i 1998., kad su prvi dečki u Zajednici počeli osjećati da je život u Zajednici u biti, iako je specifičan u poluizolaciji, koji sliči na samostanski redovnički život, prožet molitvom i radom, prožet prijateljstvom, slušanjem riječi Božje. Jako mi se svidio taj način života i u meni se prelomilo da se ne vratim kući, da ostanem u Zajednici u kojoj sam imao prijatelje, a kasnije godinu dana nakon toga smo već neki od nas počeli osjećati duhovni poziv i produbljivati studijima znanje o Svetom pismu. Časna je sestra osjećala sve te stvari i otvarala je nama s teškom prošlošću neke životne prostore, pustila nam da živimo. Tako da smo bili podržani s njezine strane. Kad čovjek malo bolje razmisli, bila je to velika hrabrost. Meni je omogućila da idem na studij, najprije na Institut za religiozne znanosti u Pizi. Nakon toga sam prešao na Bogosloviju u Fossanu, gdje su već neki naši dečki studirali i završili teološke studije. Godine 2004. sam zaređen za svećenika, a potom sam još četiri godine proveo u Italiji kao svećenik. Godine 2008. sam se vratio u Hrvatsku, u kojoj se Zajednica već prilično razvila. Tada smo u Hrvatskoj imali osam bratovšitna raspoređenih na cijelom teritoriju Republike Hrvatske i dvije u Međugorju, gdje su naši mladi ljudi koji su bili u poteškoćama iz Bosne i Hercegovine imali priliku upoznati Zajednicu i tražiti put za sebe.
Živa zajednica: I dalje djelujete u Zajednici?
Don Ivan Filipović: Da, ostao sam u Zajednici, u kojoj i dalje djelujem. Inkardiniran sam u talijansku biskupiju Saluzzo. Svi su svećenici iz Zajednice inkardinirani u toj biskupiji. Trenutno nas je osam i desetak bogoslova te četrdesetak časnih sestara. Zajednica je živa po cijelom svijetu. Imamo misijske kuće u Južnoj Americi — Argentina, Brazil, Meksiko, Peru. Imamo na skrbi 300 do 400 napuštene djece iz siromašnih četvrti velikih gradova. Tamo su isto bivši ovisnici misionari. I ovdje po europskim zemljama imamo po koju od bratovšitna. Zajednica je duboko utkana u Crkvu i promovirana je od Papinskog vijeća za laike kao međunarodna crkvena udruga. To znači da ima svoje svećenstvo, časne sestre, redovništvo. Zajednica sigurno ne bi mogla funkcionirati da nema te duhovne pomoći od dijacezanskog i redovničkog svećenstva. Naše su bratovštine opsluživane svećenicima, koji redovito dolaze ispovijedati i bar dva puta tjedno slaviti sv. misu, a obvezno nedjeljom. Hrvatski biskupi kao i biskupi drugih zemalja prepoznali su dobro, koje Zajednica čini i protom je uvelike podržali. Na našem području djelujemo više od dvadeset pet godina. Ostao sam živjeti u Zajednici gdje mogu koristiti svojim iskustvima. Naša najveća bratovšitina na području Republike Hrvatske je na području općine Vrbovec kod Zagreba, a u Zagrebu imamo jednu socijalnu zadrugu i jednu kuću za socijalizaciju. Namijenjena je momcima, koji kad završe program zajednice — terapijski dio, a nemaju stabilne obitelji i ne mogu se vratiti u svoje sredine, da mogu dalje stanovati u Zagrebu, gdje smo im omogućili radna mjesta, da još neko vrijeme stabiliziraju svoje živote. Omogućili im također studije, doškolovanje kako bi se mogli pripremiti za samostalan život. Ja djelujem u toj kući u Vrbovcu, ali sam i u drugim našim kućama. Stalno sam na putu. Vikendima sam na duhovnim obnovama u župama, u koje me pozovu. Preko tjedna radim u našim kućama. Zajednica je velika tako da sam često u Slovačkoj, u Austriji, u tim našim drugim kućama.
„Vjera je u životu jako važna“
Živa zajednica: Iskustvo vjere kao snaga izlaska iz teških životnih situacija?
Don Ivan Filipović: U cijeloj ovoj priči je zanimljivo vidjeti da to nije samo moja priča i da ja nisam nekakav fenomen kojem se dogodilo neko čudo. Moj život je život mnogih drugih mladih ljudi, koji su u Zajednici Cenacolo pronašli Boga. Cenacolo je u biti put povratka, povratka prema Bogu, susreta sa živim Bogom. U tom susretu sam se odlučio za jedan redovnički i svećenički život, a mnogi od mojih prijatelja su se odlučili za brak. Izašli su iz zajednice i vratili se u normalno društvo. Veliki postotak tih mladih ljudi, koji su prošli kroz Cenakolo pronašli su novi život. Neki i ne. Neki su se vratili opet u probleme. Obično oni, koji su bili poslušni i koji su dopustili da se vode do kraja i koji su imali strpljivosti, izašli su iz tog problema. Mislim da je poruka iz naših svedočanstava upravo ta, da koliko god čovjek može biti zaluđen svijetom i svim onim što svijet danas nudi, od liberalnih ideja do svih drugih stvari, koje obmanjuju i ljudsku pozornost upravljaju prema nekim drugim vrednotama i nekim drugim poimanjima života, kad iskuša sve te nekakve probe, da je povratak Isusu Kristu i život s Isusom Kristom uistinu jedan najbolji i najispravniji način života. Takav život je ujedno i zdravi način života, život u miru. Stoga je vjera u životu jako važna, a to mogu posvjedočiti i ja i moji prijatelji, koji smo se našli u životnim poteškoćama. Bog čovjeku ima što reći i biti s čovjekom.
Živa zajednica: Vjerujem da Vam ovo nije prvo iskustvo duhovne obnove u našim misijama u Njemačkoj.
Don Ivan Filipović: Dosad sam u Njemačkoj bio samo u Stuttgartu, a češće sam dolazio u Švicarsku kod naših franjevaca na misije. Među našim svijetom mi je uvijek drago biti i tu se dobro osjećam. Uvijek me oduševi kad vidim kako se naš narod okuplja oko crkve, svećenstva, oko svete mise, oko sakramenata. Među njima je jako veliki broj dobrih ljudi privrženih svojoj obitelji, koji na dobar način podižu svoju djecu. Takve su obitelji srce naših misija i koje su usko povezane sa svećenikom. Stoga mi se čini da ovdje u misijama u tuđini vidim puno više zajedništva i duhovnosti, nego u našim župama u domovini.
Razgovarao: Adolf Polegubić
Živa zajednica, 11/2018., str. 6-7.21.
