Posjetivši samostan svete Skolastike, najstariji monaški samostan na zapadu, uputili smo se u snažnom duhovnom ozračju u kilometar i pol udaljeni Sacro Speco, odnosno špilju u kojoj je boravio sveti Benedikt. Prije nego smo krenuli u špilju, u samostanu svete Skolastike su nam rekli da je crkva iznad Benediktove špilje sagrađena nekoliko stoljeća kasnije zbog hodočasnika, ali da je zapravo središte Benediktove duhovnosti upravo u samostanu svete Skolastike. Ipak, treba reći nešto i o tome svetom mjestu gdje glavnina hodočasnika, često mimoilazeći samostan svete Skolastike, dolazi kako bi vidjelo špilju gdje je sveti Benedikt započeo nevjerojatnu duhovnu avanturu.
Na neki način smo se u to mogli uvjeriti i sami. Dok je u samostanu svete Skolastike vladalo ozračje mira i tišine te su samo rijetki imali dovoljno strpljenja da sačekaju dopuštenje za zajednički ulazak u samostan i vođenu turu, u Sacro Speco je vladalo svojevrsno ozračje s pijace: vika, galama, smijeh, ubrzanost,… sve ono za što sveti Benedikt u Pravilu kaže da ne bi trebalo olako raditi. Pravilo je inače prava riznica za duhovni život, ne samo monasima za koje je napisano, nego i vjernicima laicima.
Kako vjera nije doživljaj i kako se mir i tišina prvenstveno pronalaze u srcu, tako smo, vodeći se tim postulatom donesenim iz netom posjećenog samostana svete Skolastike, izmolili krunicu na mjestu gdje je sveti Benedikt vodio svoje duhovne borbe sa „starim neprijateljem“ đavlom. Nakon molitve krunice, ostali smo još neko vrijeme sjediti u špilji, a kako se broj posjetitelja smanjivao, budući je bilo vrijeme kratko pred zatvaranje svetišta, tako sam si mogao mirnije predočavati pojedine prizore iz života svetog Benedikta iz vremena dok je tu boravio, a koje je opisao papa Grgur Veliki u drugoj knjizi Dijaloga (koju se može preuzeti na ovom linku, a jednako tako i Pravilo svetog Benedikta, s web stranice jedinog muškog benediktinskog samostana u Hrvatskoj, onome na Ćokovcu na otoku Pašmanu).
Benedikt je u svetištu Sacro Speco prikazan mladolik, kakav je bio kada je došao u špilju u Subiaco. Kao svaki mladi čovjek, imao je svoje napasti, koje ne mimoilaze ni ljude svetačkog života, poput Benedikta. Gledajući u skulpturu mladog Benedikta, vizualizirao sam si njegovo svladavanje napasti koje su ga nastojale uništiti i u tim teškim životnim uvjetima.
Piše sveti Grgur: „Jednog dana, kada je Benedikt bio sam, pristupi k njemu napasnik. Mala crna ptica, koju obično zovemo kos, stane mu oblijetati oko glave i vrzmati mu se pred licem tako da ju je mogao uhvatiti rukom da je to svetac htio. No on učini znak križa i ptica odleti. Netom se ptica udaljila, napadne ga toliko tjelesna napast kakvu sveti čovjek prije nikada nije bio osjetio. Naime, zli duh predoči njegovoj misli neku žensku osobu, koju je nekoć bio vidio, i tom predodžbom u duši Božjeg sluge raspiri toliku vatru da se plamen strasti jedva mogao ugasiti u njegovim prsima. Skoro svladan napašću već je naumio ostaviti pustinju. Tada, naglo taknut od Božje milosti, opet dođe k sebi i ugledavši blizu gusti grm trnja i kopriva, skine sa sebe ruho te se bez odijela baci na oštro trnje i ljute koprive. Tu se tako dugo valjao dok mu nije bilo izranjeno cijelo tijelo. Na taj je način ranama tijela izliječio ranu duše, jer je strast pretvorio u trpljenje i žestokom boli, spasonosno kaznivši tijelo, ugasio je nutarnji grješni plamen. Grijeh je svladao time što je izmijenio vatru. Od tog je vremena, kako je kasnije sam govorio učenicima, tjelesna napast u njemu bila tako svladana da takvo što nije više ni najmanje osjećao.“
Spomenut ću još samo jednu malo dužu priču iz Grgurovih Dijaloga, meni posebno dragu jer lijepo oslikava koliko su Božji putovi iznad naših putova i Njegove misli iznad naših misli (usp. Iz 55,8) te kako Bog može izvući dalekosežno plodonosno rješenje iz, za ljude, naočigled teške i bezizlazne situacije.
Priča iz osmog poglavlja Grgurove druge knjige Dijaloga ide ovako: „S onih je mjesta [Subiaca] ljubav prema Gospodinu našem Isusu Kristu već plamtjela nadaleko i široko te mnogi ostaviše svjetovni život da šiju svog duha podvrgnu pod Spasiteljev slatki jaram. No kako je običaj zlih da drugima zavide na krepostima za koje se sami ne trude, svećenik obližnje crkve po imenu Florencije, zaražen zlobom starog neprijatelja, stao je svecu zavidjeti. Klevetao je njegov život i odvraćao je one koje je mogao, da ga ne posjećuju. Vidjevši da ne može spriječiti njegovih uspjeha i da glas o njegovu svetom životu sve više raste i da upravo privučeni tim dobrim glasom bez prestanka mnogi stupaju u stalež savršenijeg života, raspaljen zavišću postao je sve gori, jer je i on htio uživati hvalu takva sveta života, ali mu se nije dalo provoditi hvalevrijedan život.
Zaslijepljen dakle tamom zavisti, dođe dotle da je sluzi svemogućeg Boga u znak prijateljstva poslao otrovom namočeni hljebac. Božji ga čovjek primi sa zahvalom, ali je dobro znao da je u kruhu otrov. Za vrijeme dok je blagovao, k njemu je iz obližnje šume običavao dolaziti gavran i jesti mu kruh s ruke. Kad je gavran i tada po običaju doletio, Božji čovjek baci preda nj onaj hljebac što mu ga je bio poslao svećenik, i zapovjedi mu: “U ime Gospodina našeg Isusa Krista uzmi taj hljebac i odnesi ga na mjesto gdje ga nijedan čovjek neće moći naći.” Tada gavran rastvori kljun, razapne krila i stade oko onog hljeba oblijetati i graktati kao da je htio kazati kako bi rado poslušao, ali da ne može izvršiti zapovijedi. Božji mu čovjek opet naredi: “Digni ga, digni, ništa ti se neće dogoditi, i odnesi da se više ne može naći.” Dugo je gavran još oklijevao, a napokon zagrize, podigne ga i poleti. Baciv negdje hljebac, gavran se nakon tri sata vrati i s ruke Božjeg čovjeka primi obrok po običaju. Kad je časni otac vidio da mu raspaljeni svećenik radi o glavi, više je žalio njega nego sebe.
Pošto spomenuti Florencije nije mogao pogubiti učiteljeva tijela, namisli pogubiti duše učenika. Pred vrt samostana u kojem je Benedikt stanovao, pošalje sedam raspuštenih djevojaka da, držeći se za ruke, duže vremena plešu pred očima njegovih učenika i da im tako nečistom strasti raspale misli. Sveti je čovjek to vidio iz svoje ćelije i poboja se da bi to moglo biti na propast njegovim mladim učenicima. Znajući da se to sve događa iz mržnje prema njemu samome, odluči da se okani zavisti. U svim samostanima što ih je tu bio podigao, rasporedi određene starješine i pridruži ih braći, a uzevši sa sobom nekoliko monaha, ostavi mjesto gdje je dosada prebivao.
Jedva se Božji čovjek uklonio mržnji svog neprijatelja, ovoga svemogući Bog strašno udari. Kad je, naime, spomenuti svećenik, stojeći na solaru gledao i veselio se što Benedikt odlazi, sva kuća ostade čitava, a padne samo solar na kojemu je stajao te zgnječi i usmrti Benediktova neprijatelja. Mauro, učenik Božjeg čovjeka, požuri odmah javiti časnom ocu Benediktu, koji se bio udaljio od tog mjesta jedva deset milja, i reče mu: “Vrati se, jer je poginuo svećenik koji te je progonio!” Čuvši to Božji čovjek Benedikt, gorko zaplaka zato što je njegov neprijatelj tako svršio žalosno i jer se njegov učenik uzradovao neprijateljevoj smrti. Dapače, učeniku naloži i pokoru što se usudio s radošću mu javiti neprijateljevu propast.“ Odatle se Benedikt preselio u na planinu Cassino na kojoj je stasao samostan čiji se duhovni i kulturni utjecaj proširio Europom i svijetom, dajući, posebno europskom kontinentu, smjer napretka u svakom pogledu.
Tako sam sjedeći u Sacro Speco u Subiacu, osjećao svježinu i blizinu svetog Benedikta koji, učinilo mi se u jednom trenutku, danas ima puno više za reći nego onomad, prije tisuću i petsto godina. Više nego prije, potrebna nam je duhovna snaga evanđelja u duhovnoj, vjerskoj i kulturnoj borbi za današnju Europu. Benedikt je svoje borbe vodio ustrajno, oboružan molitvom i razmatranjem, s potpunim pouzdanjem u Gospodina.
Koliko sam dugo sjedio u špilji i u mislima lebdio stoljećima Benediktove ostavštine, ne znam, ali sam se osjećao kao da je to bio trenutak duhovne obnove koja me je okrijepila i iz koje me trgnula supruga ukazavši mi na mladića koji nas je pozivao da ga slijedimo jer je došlo vrijeme da se svetište zatvori, a mi smo posljednji ostali.
Bio je to mladić zaposlen u svetištu i na usluzi hodočasnicima i turistima koji posjećuju Sacro Speco. Meni se pak u tome trenutku učinio kao mladi Benedikt iz Nursije koji me zove da ga slijedim u laičkom staležu, poručujući mi: „Poslušaj, o sinko, pouke učitelja i prikloni uho svoga srca; rado primi savjet dobrohotnog oca i uspješno ga provodi u djelo. Tako ćeš se naporom posluha vratiti onome od kog si se udaljio nehajnim neposluhom. Tebi mi je, dakle, sada govor upravljen, tko god ti bio koji se vlastite volje odričeš, te prihvaćaš najjače i najblistavije oružje posluha da vojuješ Kristu Gospodu, istinskomu Kralju.“ (Proslov Pravila svetog Benedikta)
Tako je naše hodočašće svetom Benediktu umjesto u Montecassinu, završilo u Subiacu. Odlazeći iz Subiaca, shvatili smo da smo i mi na neki način, poput svetog Benedikta, na početku puta. Morali smo odustati od hodočašća iz određenih razloga, baš kao i Benedikt od života u Subiacu. No Benedikta je odlazak iz Subiaca odveo na Montecassino gdje su se rodila velika djela. Možda i nas dvoje negdje tamo čeka neki naš Montecassino…
Ivan Gavranović