Već sam podosta toga sa ženom posjetio, čuo i napisao u prijeđenih 130 kilometara hodočašća na Putu svetoga Benedikta u središnjoj Italiji. Da, mjerna jedinica hodočasnika je kilometar, kako onaj prijeđeni, tako i onaj neprijeđeni. Od 300 predviđenih kilometara, mi smo stali negdje neposredno prije polovice puta. U tih nekoliko dana hodočašćenja, upoznali smo mnoge do tada nepoznate svece koje su nam otkrivali zaseoci i sela pokrajina Umbrije i Lacija. Nekako je u svemu tome ostao u pozadini onaj svetac zbog kojeg i kojem smo se uputili na ovu avanturu pješačenja. U naredna dva članka ću zaključiti ovaj hodočasnički putopis pišući iz svoje perspektive o svetom Benediktu, tome velikom svetcu bez kojeg bi europska povijest, ona duhovna i kulturna, bila siromašna te o dva mjesta u Subiacu koja smo posjetili i gdje je sve započelo – samostanu svete Skolastike i Sacro Speco, odnosno špilji gdje je živio sveti Benedikt.
Sveti Benedikt
Benedikt, fascinantni lik iz 5. stoljeća, rođen 480. godine u Nursiji, današnjoj Norciji, osobno bi možda ostao povijesno sakriven u poniznoj čežnji njegove vlastite osobnosti, da nije ostavio pisano Pravilo za monahe te da njegov život nije opisan u drugoj knjizi Dijaloga svetoga Grgura Velikog.
Upravo ovaj sveti papa započinje pisanje životopisa o ovome velikom čovjeku slijedećim riječima: „Bio je muž časna života, milošću i imenom Benedikt – Blagoslovljen. Već od svog djetinjstva posjedovaše zrelost poput starca. Vladanjem je nadilazio svoje godine i svog srca nije prepuštao nikakvoj strasti. Dok je još živio na zemlji, gdje se mogao slobodno služiti vremenitim dobrima, odbaci od sebe svijet kao već uvenuli cvijet. Rodom je bio iz plemićke obitelji u pokrajini Nursiji i u Rim poslan na više nauke. Videći da tim putem mnogi hrle u ponor poroka, nije još bio dobro ni položio nogu na prag svijeta i već ju je povukao, da ga se svjetska mudrost ne bi ni dotakla, te da ne bi i on kasnije pao u strašnu propast. Prekine stoga nauke, ostavi očinsku kuću i baštinu te, u želji da se svidi samo Bogu, potraži stalež Bogu posvećena života. Udalji se, dakle, svjesno nepoučen i mudro neuk.“
Ova posljednja rečenica iz Grgurovog uvoda je nekako posebno upečatljiva: udalji se iz svijeta „svjesno nepoučen i mudro neuk“. Benedikt je težio za uistinu važnim i jedino ljudskih čežnji velikim snovima, a to je življeljenje i služenje Bogu.
Najstariji monaški samostan na zapadu
To ga je „otjeralo“ iz velikog Rima u samoću planinskih krajeva. „Benedikt je više čeznuo da ga svijet kudi nego da ga hvali, i radije se trudio u radu za Boga negoli uzvisivao u ugodnostima ovoga života. Stoga (..) se skloni u pusti kraj po imenu Subiaco (…) gdje izvire mnogo svježih i bistrih vrela. Sva se ta voda ondje skuplja u prostrano jezero, koje se onda na kraju izlijeva u rijeku. Dok je Benedikt onuda vrludao, sretne ga neki monah imenom Roman i zapita ga kamo ide. Saznavši što želi, zadrži tajnu za sebe i pruži mu pomoć. Preda mu također i ruho Bogu posvećena života i posluži mu koliko je mogao. Božji se, naime, čovjek – došavši na ono mjesto – skloni u vrlo tijesnu špilju i ondje ostane tri godine, a da nitko od ljudi, osim monaha Romana, nije za njega znao. Ovaj je Roman (…) u stanovite dane donosio Benediktu kruh što ga je sebi otkidao od usta.“ (Dijalozi, 2, 1) Subiaco je mjesto gdje je sveti Benedikt uredio monaški život, osnovao dvanaest samostana u kojima je bilo po dvanaest monaha. Bilo je to na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće.
Čineći vremenski skok od tisuću i pol godina, dolazimo do prvih kolovoških dana 2026. godine kada sam se sa ženom našao nadomak Subiaca. Kako smo krenuli iz Norcie, rodnog mjesta svetog Benedikta pješice, planirali smo proći 300 kilometara puta do Montecassina u dva tjedna. Ipak, teški vremenski uvjeti, s iznimno visokim i opasnim temperaturama, nagnali su nas da svoj put završimo nakon 130 kilometara. Tako smo se zaustavili nedaleko od Subiaca i odlučili tu završiti svoj put, a u Subiaco otići prijevoznim sredstvom.
Stigavši u Subiaco, preskočili smo razgledavanje grada i izravno otišli na dva važna mjesta, samostan svete Skolastike i Sacro Speco, odnosno špilju u kojoj je boravio sveti Benedikt. Tu, gdje je duhovno i kulturno rođena Europa, željeli smo razmišljati o važnosti povratka Europe kršćanskim korijenima. Jer, Benediktovo vrijeme je bilo slično našem, obilježeno ratovima i opasnostima, padom Zapadnog Rimskog Carstva i probojem barbara, bijedom i nestabilnostima. Za taj kaos, Benedikt je pronašao lijek i protuotrov u molitvi i radu, redu i disciplini i prožimanju sveg života mišlju na Gospodina u kojem je jedino moguće pronaći istinski mir.
U tišini samostana svete Skolastike, najstarijeg samostana zapadnog monaštva, osluškivali smo tisućljetnu duhovnu snagu benediktinskih monaha. A kako smo u planinski kraj Subiaca stigli nekoliko dana nakon svetkovine Preobraženja Gospodinova, mogli smo osjetiti osobno što znači uspeti se na goru i doživjeti odsjaj Božje slave. Tišina i spokoj samostana, gdje čak i stručni vodič govori ispod glasa, tjera posjetitelja da osluškuje kamene zidove i nepotpune freske, nemaju li mu što za reći. Već s ulaza u samostan poznati natpis Ora et labora iznad kojeg poput krune, ispreplićući se s križem, stoji natpis Pax, poziva svakoga da od bogate monaške tradicije uzme za svoj život ono najvrjednije: da kroz osobnu molitvu i sakramentalni život te rad prvenstveno na svojoj duši, dosegne mir u Gospodinu.
Pričajući sa ženom o važnosti svetog Benedikta i posvješćujući si važnost samostana svete Skolastike gdje je sveti Benedikt započeo borbu protiv „starog neprijatelja“ đavla, nekako smo došli do zaključka da je i u kaosu današnjeg doba potrebno zaviriti u duhovnu riznicu benediktinske tradicije i tražiti odgovor, najprije za vlastiti duhovni život, a potom i za obnovu Europe, a što su naglašavali svi nasljednici svetoga Petra, posebno od vremena pape Pavla VI. koji je 1964. svetoga Benedikta proglasio zaštitnikom Europe.
Budući da smo hodočašće Putem svetog Benedikta odlučili privremeno završiti u Subiacu umjesto u Montecassinu, tako smo na neki način upravo tu u Subiacu, rezimirali ono do čega smo došli promišljajući koju poruku možemo za svoj vlastiti život izvući iz primjera svetog Benedikta. Tako bi zaključak mogao glasiti nekako ovako: koliko osobno budemo više vjerni Gospodinu, koliko budemo učestalije, dublje i iskrenije živjeli svoju vjeru, koliko se budemo više posvećivali molitvi i sakramentalnom životu, toliko će nam manje smetati sve društvene, političke i vjerske devijacije današnjeg doba. Koliko, poput Benedikta, sve svoje budemo polagali pred noge Gospodinu, toliko ćemo više pronalaziti prijeko potrebni mire. A samo onaj koji je u Gospodinu pronašao mir, može ga dalje i širiti.
Ivan Gavranović