Kičma Apeninskog poluotoka je puna iznenađenja. Sveti je Franjo volio te planine koje se protežu duž cijele Italije jer kriju nevjerojatnu ljepotu, pružajući neopisivi osjećaj mira i tišine u kojima se može osluhnuti Božji glas. Nije ni čudo što gotovo svako mjesto, svako selo u planinskim krajevima središnje Italije, pokrajina Umbrije i Lacija, imaju nekog sveca. A ako svečevo tijelo nije tu prisutno, onda je zasigurno to rodno mjesto nekoga sveca. I većina tih svetaca nam je nepoznato, a njihovi su životi fascinantni. Kroz mnoga smo takva mjesta prolazili na Putu svetoga Benedikta. I svako me mjesto uvijek iznova iznenadilo vizualnom, ali i duhovnom ljepotom.
Jedna poznatija takva životna priča svetačkog karaktera je zasigurno život svete Rite iz Cascie koja je prva u nizu svetica i svetačkih mjesta koje se protežu od Norcie, rodnog mjesta svetoga Benedikta do Montecassina gdje smo se žena i ja uputili na hodočašće. Dok je priča o „svetici nemogućega“ poznata diljem svijeta, ona o svetom Josipu od Leonesse, mjestu u planinskim predjelima na razmeđini između pokrajina Umbrije i Lacija, je gotovo nepoznata. Nažalost, nismo mogli posjetiti svetište svetog Josipa od Leonesse jer je zbog obnove nakon razornog potresa i dalje zatovreno.
No priča o ovome svetcu može se ispričati. A ona ide ovako: godine 1556., u mjestu Leonessi, kroz koju je nekoć u 13. stoljeću prošao Franjo iz Asiza, a žena i ja u sparnom kolovoškom tjednu 2026. godine, rađa se Eufranio Desideri, u obitelji imućnih trgovaca vunom. Sudbina mu rano oduzima roditelje, a 1571. godine, u Spoletu, mladić bez znanja rodbine stupa u red kapucina koji je nastao tek pola stoljeća ranije.
Kao svećenik zaređen 1580. godine, i on se, poput svog uzora iz Asiza, odlučuje za djelatni život među najsiromašnijima. Propovijeda Umbrijom, Lacijem i Abruzzom, obilazeći raspršena planinska sela i do osam puta dnevno propovijedajući pastirima i zapuštenim zajednicama. Bio je to izvanredan i vanserijski apostolski trud koji je u tom teško prohodnom kraju zahtijevao gotovo nadljudsku izdržljivost. Ipak, Josip od Leonesse se tu ne zadržava nego godine 1587. odlazi kao misionar u Konstantinopol, odnosno Carigrad, gdje tješi kršćanske zarobljenike. U tom velikom gradu na Bosporu, Josip je nekim čudom preživio kugu nakon čega je pokušao od sultana Murata III. izmoliti vjersku slobodu za one koji žele prijeći na kršćanstvo. Umjesto naklonosti, sultan mu odgovara okrutnim nalogom za mučenjem. Josip je obješen na kuku iznad vatre, a prema kanonizacijskim spisima, ostao je živ tri dana. Trećeg dana ga anđeoska ruka oslobađa muka, iscjeljujući ga i šaljući ga natrag u domovinu.
Vrativši se 1589. godine na Apeninski poluotok, Josip nastavlja neumorno propovijedati po istim onim planinama koje je nekliko godina ranije napustio, osniva žitne zaklade za najsiromašnije seljake i mnoge posvađane obitelji izmiruje. Umire u Amatriceu 1612. godine, a svetim je proglašen 1746. — počivajući, po vlastitoj želji, upravo u Leonessi, u svetištu podignutom na mjestu njegove rodne kuće, u srcu istih onih planina koje su tri stoljeća prije ugostile asiškog Siromaška.
Ivan Gavranović