Na svome hodočašću prema Montecassinu, Putem svetog Benedikta, susreli smo svetog Franju. Uistinu, na svakom se mjestu nekako osjećala njegova prisutnost. Prije osam stoljeća je sveti Franjo skakutao po planinskim krajevima Umbrije i Lacija. Kažem skakutao jer mi je u glavi simpatični lik fra Renza iz Poggio Bustonea koji sa svojim mačkama i psima te osmijehom na licu, nekako smeteno i prostodušno živi u tim krajevima, poput svetog Franje. Počeli smo zamišljati svetoga Franju upravo preko lika fra Renza.
A fra Renzo nam je večer uoči polaska nekako sjetno govorio o tome kako je u Poggio Bustoneu još samo mjesec dana, a onda odlazi iz toga samostana. Dok nam je govorio o premještaju, gledao je svoje vjerne životinjske prijatelje i kao da je razmišljao što li će biti s njima kada on ode. Stoga je na moje pitanje „a što će biti sa svim ovim psima i mačkama, jesu li i oni dobili premještaj“, dobri fra Renzo spremno i veselo odgovorio, kao da je donio napokon konačnu odluku, da svi njegovi ljubimci idu s njim.
„Sreća je što selim u La Forestu, nedaleko odavde, u šumu, pa će imati i tamo mjesta i moći ću se brinuti o njima. Zanimljivo je kako iz Poggio Bustonea, gdje je Franjo započeo svoj duhovni put, prelazim u La Forestu gdje se bližio kraju svog zemaljskog života. Tako nekako i ja činim duhovni lûk iz Poggio Bustonea do La Foreste. Još sam mlad, ali polako i ja zalazim u godine kada se ritam života usporava. Mislim da je La Foresta savršeno mjesto za mene kao ljubitelja životinja jer je upravo tamo Franjo najvjerojatnije napisao veći dio svoje Pjesme stvorova“, zaključio je razgovor fra Renzo zaželjevši nam laku noć.
Tako, ujutro kada smo se probudili i u zoru krenuli put papinskog grada Rijetija do kojeg je put vodio preko La Foreste, lagano smo se zagrijavali čitajući retke Franjine Pjesme stvorova: „Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri, tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki. Tebi to jedinom pripada, dok čovjek nijedan dostojan nije ni da ti sveto spominje ime. Hvaljen budi, Gospodine moj, sa svim stvorenjima svojim, napose s bratom, gospodinom Suncem: od njega nam dolazi dan i svojim nas zrakama grije. Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno, slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.“
„Samo da danas brat sunce ne pretjera sa svojim zrakama, najavili su da bi moglo biti i blizu 40 stupnjeva. A onda nam se ne piše dobro“, prekinu žena čitanje Pjesme stvorova. „Možda da se više fokusiramo na nekoliko redaka niže, jer to će nam biti danas prijeko potrebno“, i odmah prijeđe na dio o vjetru: „Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našem Vjetru, po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini, i po svakom vremenu tvojem, kojim uzdržavaš stvorove svoje. Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestrici Vodi, ona je korisna, ponizna, draga i čista.“
Tako smo započeli dnevnu etapu s Pjesmom stvorova koračajući prema svetištu La Foresta. A La Foresta, kako i samo ime kaže foresta – šuma, se nalazi usred šume oko 3 km od papinskog grada Rietija. U ljeto 1225. godine, Franjo je na poziv kardinala Ugolina (budućeg pape Grgura IX.), pozvan u Rieti radi liječenja bolesnih očiju. Kada je stigao do gradskih vrata, zabrinut zbog prevelike pozornosti i mogućeg mnoštva koje bi ga dočekalo, Franjo se radije povukao na osamljenije mjesto, nekoliko kilometara prije grada, u La Foresti gdje se prije njegova dolaska nalazila samo skromna seoska crkvica posvećena svetom Fabijanu, uz koju je živio svećenik koji se uzdržavao od malog vinograda i vrta. Tako je u Foresti boravio i oporavljao se nakon zahvata na očima više od pedeset dana, kao gost tamošnjeg svećenika.
Dok je Franjo boravio ondje, brojni su ga hodočasnici dolazili posjetiti, a mnogi od njih usput su brali i jeli grožđe iz obližnjeg svećenikova vinograda, tako da je pred berbu ostalo tek nekoliko grozdova. Prema starim životopisima, svećenik je bio očajan misleći da će te godine ostati bez uroda. Franjo je svećenika umirio rekavši mu da će od uroda koji ostane, dobiti obilje vina. Kada je došlo vrijeme berbe, svećenik je pokupio ono malo što je preostalo na lozama, stavio ga u kacu i istisnuo te je na kraju, baš kako mu je Franjo obećao, natočio čak dvadeset bačvica izvrsnog vina.
Kao što nam je rekao i fra Renzo, u La Foresti je Franjo, nadahnut ljepotom prirode, napisao svoju čuvenu Pjesmu stvorova (Cantico delle Creature), a o čemu svjedoči i spomenik na malom brdu uz samostan i crkvicu.
A kada smo napokon stigli nakon tri sata hoda do La Foreste, opet su nas dočekali psi i mačke, baš kao i u Poggio Busteneu. „Fra Renzo će ovdje moći regrutirati nove ‘vojnike’ za svoju životinjsku jedinicu“, bila je prva asocijacija kada sam pred samostanskim vratima ugledao kako tri psa traže dašak hlada u vrlo sparnom kolovoškom danu.
Pozvonili smo na vrata samostana kako bismo u svoje hodočasničke putovnice dobili pečat, kao garancija da smo na svome putu posjetili i ovo svetište. Vrata nam je otvorio čovjek ili mladić, od kojih četrdeset godina, s vidljivim i čudnim tetovažama na rukama. Malo nas je zatekao tako čudan izgled „fratra“ koji nas je tek pozdravio s nekako mrskim Buongiorno, propustivši nas da uđemo u samostan i vidimo mjesto gdje je boravio sveti Franjo u vrijeme liječenja.
Naviknuti na blagoglagoljivog fra Renza, bilo nam je jako čudno što ovaj tetovirani „fratar“ samo šuti ili kada ga nešto upitamo, kroz zube izgovara tek jednu riječ. Dao nam je čak dva pečata u hodočasničke putovnice i poveo nas u špilju gdje je prema predaji tih pedesetak dana provedenih u La Foresti Franjo molio i obitava.
„U kojem mi luksuzu živimo u odnosu na ovo“, rekao sam „fratru“, a on je nevoljko kimnuo glavom. Tada sam ga izravno upitao: „A vi ste fratar“, na što se on po prvi puta osmjehnuo i rekao da nije.
„Ja sam u ustanovi za pomoć ovisnicima i tu sam na oporavku.“
Tek nam je tada postao jasan natpis na vratima samostana o ustanovi pod nazivom Mondo X. Mjesto koje je pružilo gostoprimstvo Franji Asiškom prije osamsto godina, danas pruža utjehu i pomoć onima koje su životne odluke odvele u svijet ovisnosti.
Kada smo izašli iz samostana, skrenuli smo u crkvicu kako bi prije polaska dalje pozdravili Gospodina u Oltarskom Sakramentu. A nakon kratke molitve, posjet La Foresti smo završili čitanjem dijela teksta Pjesme stvorova kao molitva za našeg tetoviranog domaćina u La Foresti: „Hvaljen budi, Gospodine moj, po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje i podnose rado bijede života; blaženi koji sve podnose s mirom, jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.“
Ivan Gavranović