Duboko u srcu srednje Italije, gdje se Umbrija naslanja na Lacij, a planine Reatinskog i Sabinskog gorja dijele nebo od doline rijeke Velino, proteže se kraj koji je stoljećima bio poprište i svetosti i sukoba, i tihe molitve i burnih povijesnih mijena. To je zemlja Leonesse, Doline svetca i granice koja je stoljećima dijelila dvije države, Svetu Stolicu i Kraljevstvo Dviju Sicilija. Njihove se priče, naizgled različite, susreću upravo na istom tlu, u istim planinama, kroz osam stotina godina povijesti.
Sve počinje ljeti 1208. godine, kada mladi Franjo iz Asiza, još ne navršivši trideset godina, sa šačicom prvih suputnika započinje jednu dalekosežnu povijesnu avanturu. Naime, nagnan svojom sramnom prošlošću koju je ostavio za sobom baš poput rodnog Asiza, Franjo dolazi u dolinu rijeke Velino, gdje se pred njima otvara prizor koji će zauvijek promijeniti taj kraj, ali jednako tako i Franju.
U ovoj dolini, koju će vjernici s vremenom prozvati Dolinom svetca (Valle santo), obilježena je svetim Franjom koji se tu našao u nekoliko navrata, a sastoji se od četiri mjesta koja su danas svetišta: Fonte Colombo, gdje sastavlja prvotno Pravilo svoga Reda; Greccio gdje priređuje prve žive jaslice; La Foresta, gdje već narušena zdravlja, doživljava svoje posljednje reatinske dane i Poggio Bustone gdje počinje duhovna formacija onoga što će kasnije postati Franjevački red. Kažu da ta četiri svetišta svojim rasporedom oko kotline daju oblik slova tau.
Franjo dakle te 1208. godine odsjeda u mjestu Poggio Bustone gdje svakoga koga sretne pozdravlja riječima „Buongiorno, buona gente! (Dobar dan, dobri ljudi), pozdrav koji se u tom mjestu i danas svake godine, 4. listopada, na blagdan svetoga Franje s ljubavlju obnavlja, kada načelnik i župnik Poggio Bustonea idu mjestom i pozdravljaju tim pozdravom sugrađane u pratnji limene glazbe.
Hodočasnički put svetoga Benedikta vodi kroz ovo franjevačko mjesto i to nakon teškog uspinjanja od nekoliko kilometara kroz lijepe šume, a onda još težeg spuštanja makadamom punog „rolling stonesa“, ali ne glazbenih ritmova poznate grupe, nego upravo opasnih kotrljajućih kamenja koje ima opasnu intenciju zakotrljati svakoga tko se usudi pogurati i najmanji kamenčić. Svladavši uspon i silazak, žena i ja smo se razveselili ugledavši pred sobom svetište svetoga Jakova, izgrađeno na špilji gdje su Franjo i nekolicina njegovih prvih sljedbenika obitavali i molili, a koje je toga dana trebalo biti kraj naše hodočasničke etape i mjesto noćenja.
Posljednjih dvadesetak metara do ulaza u crkvu smo se morali probijati kroz pet-šest pasa i desetak mačaka, koje su svojim tijelima stvorili svojevrsni pokretni labirint. Ni laveža ni mijauka. Svejedno nam nije bilo svejedno. Iz svojevrsne opreznosti nas je prenuo dobroćudni glas:
„Buongiorno, buona gente“, začuli smo poznati glas, ali do tada samo preko telefona. Bio je to fra Renzo koji nas je pozdravio iz pozadine svoje životinjske vojske, u ruci držeći Sibilu kao generalicu, crnu mačku koju je, netom nas pozdravivši, bacio na zemlju, a Sibila se poput pravog akrobata spretno dočekala na noge.
„Dođite, dođite, pokazat ću vam sve na brzinu jer žurim, moram ići dalje“, reče nam fra Renzo, a onda nas, umjesto da nam pokaže gdje ćemo spavati, upozna poimenice sa svim psima i svim mačkama, od kojih neki imaju biblijska, neki arhaična, a neki pak moderna imena.
Na moj komentar da ih ima stvarno puno, fra Renzo je rekao da je bilo preko trideset mačaka, ali ih je morao razdijeliti. Vjerojatno drugi fratri ne dijele isti entuzijazam prema životinjama poput dobrog fra Renza.
Dok smo razgovarali, neke od mački su ušle u crkvu. Malo ljutit na njih, fra Renzo ih je pograbio i izbacio iz crkve uz riječi: „Ma otkada ste postale tako pobožne?“
Možda je to utjecalo na fra Renza da napokon izgubi koncentraciju pa da se sjetio da pred njim, osim njegovih dragih i pobožnih životinja, stoji i dvoje umornih hodočasnika koji čekaju da im se pokaže kupaonica i mjesto za spavanje, što je konačno i učinio. U sobi predviđenoj za hodočasnike, prozor je bio otvoren, tako da je sva toplina i temperatura od 38 stupnjeva izvana, prešla u sobu, stvarajući neizdrživu sparinu.
„Malo je vruće, ali sam barem uspio sve očistiti“, doda fra Renzo na kraju obilaska. A mi smo se na brzinu otuširali i spremili te otišli na misu u svetištu, na kojoj smo prisustvovali samo žena i ja te Natan, Nijemac rođen u Kölnu, ali koji živi u Frankfurtu te je student teologije i bogoslov biskupije Hamburg. Jako drag mladić.
Misu je slavio stari uglađeni fratar, vanjštinom i manirima potpuna suprotnost od simpatičnog fra Renza. Upitali smo ga da nam ispriča o svetome Franji i mjestu Poggio Bustone.
„Franjo je bio poznat u Asizu“, započeo je stari fratar. „Došao je u Poggio Bustone i tu je napokon našao mir i to dvostruki, duhovni i društveni. Ovdje ga nisu poznavali, pa se nije morao sramiti svoje grješne prošlosti koju je toliko puta ispovjedio, ali je uvijek iznova osjećao grižnju savjesti. Znate, Franjo je bio mladi bogataš koji je volio zabave, a bio je sigurno sklon i ženama. K tomu je sudjelovao u ratu, a u ratu se ne dijele ruže neprijatelju nego, ako ga možeš ubosti, to mu ‘poklanjaš’. Tako da je Franjo, kao osjetljiva duša, nosio tu grižnju savjesti na duši. Upravo je tu u Poggio Bustoneu Božjom intervencijom dobio olakšanje i oslobođenje od te krivnje. A uz to je dobio i nadahnuće od Boga da druge duhovno predvodi. Tako se zapravo duhovno rađanje Franjevačkog reda dogodilo u Poggio Bustoneu.“
Obišli smo svetište koje se sastoji od svojevrsna tri kata stijena i špilja. Čak i danas, lijepo uređene stijene i špilje nad kojima se nadvila crkva i samostan, teško su zamislive za život. A opet, tu je sveti Franjo sa svojim prvim prijateljima živio i slavio Boga. Tako nam je ispričao stari fratar, a mi smo se nakon večere vratili u svoj smještaj u kojem nije nimalo bilo lako zaspati, jer smo na nesreću, prije gašenja svjetla, spoznali da i nije baš najbolje ostaviti prozor otvoren u blizini šume. Oko sebe smo spazili cijelo životinjsko carstvo kukaca i inih životinja, da je moja žena samo rekla: „Čini se da fra Renzo ne voli samo mačke i pse, nego i sve ostale životinja te da se životni stil svetog Franje od prije osamsto godina i dalje ovdje njeguje.“
Bilo je to nezaboravno iskustvo. Ali priča o mjestima svetoga Franje tu ne završava, jer nas je put k svetom Benediktu vodio prema još jednom franjevačkom svetištu znanom kao La Foresta. O tome u idućem članku.
Ivan Gavranović