Put nije statičan, koliko god se to činilo kontradiktornim. Put traži da se po njemu hoda, a u kontekstu hodočašća, hodočasnik koji je krenuo na put, ni nema drugog izbora nego ići dalje, nastaviti naprijed. Ono što je ostalo iza njega treba ostaviti ondje gdje je pronađeno, a sa sobom ponijeti samo duhovne plodove koji mu mogu biti na izgradnju. Hodočasnik na putu hoda ka cilju, ali se taj hod već pretvara u cilj. Da, upravo biti na putu znači uvijek iznova stizati na cilj. A ja sam se sa ženom uputio na hodočašće pješice Putem svetog Benedikta, s nultom točkom upravo u Asizu.
S takvim stavom i nadahnućem probudili smo se još prije zore u Asizu kako bismo stigli na glavni željeznički kolodvor. Nakon jednog dana provedenog u Asizu i u prekrasnom duhovnom iskustvu posjećenih svih mjesta povezanih sa svetim Franjom i Franjevačkim redom, došlo je jutro i morali smo ostaviti za sobom Asiz i poći dalje kamo nas put vodi.
Vlak nam je polazio u 7 i 20, pa smo iz apartmana izašli nešto prije 6 i 30 kako bismo se busom dovezli do glavnog željezničkog kolodvora. Dok smo se spuštali iz Asiza prema kolodvoru, ugledao sam uz cestu znakove koji su me podsjetili na jednu važnu istinu: naš život je pun znakova pored puta preko kojih nam Bog govori kuda nam je ići. Naravno, znakove je važno znati prepoznati i pravilno pročitati.
Sneno sam u to prvo kolovoško jutro prebirao po glavi sve ono što smo prethodnoga dana posjetili: grob svetoga Franje, baziliku svete Klare, svetište Carla Acutisa, crkvicu svetog Damjana.
Mislili smo da smo vidjeli sve ono što je u Asizu najvažnije vidjeti. No znakovi pokraj puta govorili su drukčije. Spuštajući se gradskim autobusom prema željezničkom kolodvoru, ugledao sam na jednoj ploči natpis: Porcijunkula. Tek tada mi je sinulo koliki sam propust učinio što sam na popis onoga što treba vidjeti u Asizu izostavio upravo Porcijunkulu – mjesto od neizmjerne važnosti za Franjevački red, takoreći koljevku franjevaštva, majku svih crkava Franjevačkog reda, baziliku Gospe od Anđela i u njoj kapelicu Franjinim rukama obnovljenu, Porcijunkulu koju je dobio od benediktinaca.
Brzo sam na internetu provjerio u koliko se sati otvara svetište i gdje se nalazi. Uvidio sam da je odmah iza željezničkog kolodvora. Koja sreća. Ipak ćemo uspjeti barem na kratko posjetiti svetište. Bilo je 6 i 40 ujutro. A onda razočaranje i tuga jer je na internetu pisalo da se bazilika Porcijunkule otvara u 7 i 30.
Bilo mi je žao što ćemo propustiti posjetiti mjesto na kojem je, zapravo, započeo Franjevački red. Ipak, rekao sam ženi: „Hajdemo barem pred baziliku i ondje izmolimo jednu Zdravomariju. Imat ćemo još dovoljno vremena da se na vrijeme vratimo kako bismo stigli na vlak.“
U tom sam trenutku, pogledao na mobitel i vidio da je 1. kolovoza, a tada je moj mozak već dobrano “na paši”. Potpuno sam smetnuo s uma blagdan Gospe od Anđela, sljedećeg dana, 2. kolovoza. Ponovno sam otvorio internetsku stranicu asiškog svetišta i malo bolje pogledao: pisalo je da 1. kolovoza započinje Porcijunkulski oprost te da svečano otvaranje bazilike i ulazak u procesiji počinju upravo u 7 sati. Kakve li sreće!
Odmah smo se uputili prema bazilici Porcijunkule. Već smo putem vidjeli mnoštvo ljudi kako se ondje slijeva. Kada smo stigli, procesija je upravo dolazila pred baziliku. Biskup ju je dočekao na ulazu i navijestio početak Porcijunkulskog oprosta, upravo toga 1. kolovoza.
Porcijunkulski oprost je zapravo poseban oprost koji je Franjo jedne noći, upravo u crkvi Gospe od Anđela, u žaru molitve, želeći da se svi ljudi spase i pristignu u nebo, izmolio od Gospodina. Porcijunkulski oprost je papa Honorije III. iznimnom povlasticom udijelio izravno Franji za sve one koji bi, ispovjeđeni i pričešćeni, 2. kolovoza pohodili tu drevnu crkvicu.
Eto, osam stoljeća kasnije žena i ja smo se našli u toj rijeci ljudi koja ulazi u baziliku, sasvim slučajno ili providnošću koja nas je tu usmjerila. Ušli smo u procesiji i prošli kroz malu crkvicu unutar velike bazilike, kroz samu Porcijunkulu na dan oprosta. Imali smo tek dovoljno vremena da se u procesiji nakratko zaustavimo sa strane, unutar njezinih zidova, te izmolimo Zdravomariju i Zdravo Kraljice.
Na misi, nažalost, nismo mogli ostati. Vlak nas je već čekao kako bi nas odveo na nove putove koji svi vode u duhu prema istome cilju. Ostavili smo Asiz i poput drugih hodočasnika nastavili putem pažljivo motreći znakove pored puta koje nam je Bog postavio, ali i sa sviješću da smo i sami nekome znak koji vodi k Gospodinu.
Tako je završio naš posjet Asizu. Na svom smo asiškom itinerariju izostavili ono najvažnije, Porcijunkulu. No Porcijunkula nas je pozvala, a mi smo se odazvali. Jer na hodočašću čovjek često misli da on bira put. A onda shvati da, zapravo, Put bira njega.
Ivan Gavranović