Svatko je čuo za pojam hodočašće. Mnogi su već hodočastili u neka od velikih i poznatih svetišta poput Svete zemlje, Rima, Lurda, Fatime, Međugorja ili Marije Bistrice. Obično su to mjesta koja imaju svoju snažnu vjersku važnost za koja ljudi vjeruju da posjeduju nadnaravnu snagu i na kojima se može doživjeti duboko iskustvo svetoga. Hodočasnička mjesta su uglavnom vezana za grob nekog sveca, ukazanja ili neki drugi nadnaravni događaj i prema tome uistinu posjeduju snagu gdje čovjek može dublje zaći u iskustvo vjere.
U svetištu su moguća nadnaravna iskustva poput čuda, ali to nije nikakvo mjesto magije, jer magija je nešto strano i kontradiktorno kršćanstvu. Prije svega, svetišta su mjesta molitve i sakramenata i vjerniku mogu biti dublji poticaj na savjesnije življenje svoga kršćanskoga poziva. Jer, svako je ljudsko tijelo hram Duha Svetoga i kao takvo je svetište. Ljudska duša je mjesto gdje se događaju čuda, a hodočasnička mjesta mogu poduprijeti i intenzivirati snagu tog iskustva.
Kako bi se bolje razumjelo što je hodočašće, treba najprije definirati pojam. Dok hrvatska riječ hodočašće ukazuje na hod i pješačenje ili čašćenje u hodu, latinska riječ za hodočašće peregrinatio znači putovanje, boravak na zemlji na kojoj se obično ne živi, dakle, odsustvo od doma, kuće ili domovine. Svima koji žive daleko od svoga doma, u tuđini, znano je kako je težak život kad se čovjek osjeća strancem. Zato je već u svim antičkim religijama bila sveta zapovijed prihvatiti stranca te mu iskazati gostoprimstvo. (usp. A. Grün, Na putu) U kršćanstvu je gostoljubivost prema strancu iskaz ljubavi prema Kristu koji je sam rekao „Stranac bijah i primiste me.“ (Mt 25, 35) Svatko tko primi stranca, primio je Krista. Hodočasnik je stranac, lutalica, na neki način beskućnik, čovjek pred kim je neizvjesnost. Kad se malo bolje pogleda, to je slika života, jer čovjek ne zna što ga čeka i kojim će smjerom njegov život krenuti. Život ide dalje i čovjek se kreće, nastoji ne zaostajati, nastavlja se kretati, jer to život od njega iziskuje. Tako je svaki kršćanin hodočasnik prema domovini koja je na Nebesima. (usp. Fil 3, 20) Kršćanin se ne zaustavlja, on hoda dalje, jer zna da je mir u Bogu, a konačni odmor na Nebesima.
Danas ljudi na hodočašća redovito idu različitim prijevoznim sredstvima. Može li se takav oblik hodočašća smatrati pravim hodočašćem? Naravno! No ima nešto specifično u pravom hodočašću koje se obavlja pješice. Svaki napor, svaki korak i uzdah na putu pretvara se u molitvu. Hodočasnik se u hodu oslobađa svake navezanosti, svih svojih problema i strahova, jer sve predaje Bogu. Svakim korakom hodočasnik udiše slobodu. Hodočasnik bježi od svakodnevnice kako bi se na putu suočio sa samim sobom i susreo Boga. Nekada su ljudi pješačili četiri mjeseca do svetišta, ostajali mjesec dana u svetištu i potom se četiri mjeseca vraćali svome domu, što je ukupno devet mjeseci. To je označavalo novo rođenje.
Čovjek je po prirodi homo viator – čovjek putnik. (usp. N. Vranješ, Hodočašće) Kao takav, čovjek se nalazi na životnom putu koji ne može nikada u potpunosti kontrolirati. Život je pun neizvjesnosti i nesigurnosti za vlastitu egzistenciju. Takav pogled na život, upućuje nas na to da njime ne možemo koračati sami, da nam je potreban suputnik s kojim ćemo dijeliti svaku životnu situaciju. Za vjernika je Bog jedini pravi suputnik na kojeg se može osloniti u svim životnim situacijama, posebno u onim situacijama koje ga nadilaze.
S druge strane, hodočašće nije tek obično putovanje, ali oslikava duboku sliku istinskog vjerničkog života. Temeljna dimenzija hodočašća je molitva i pouzdanje u Božju providnost. Bog je stalni suputnik hodočasniku i ne napušta ga ni u jednom trenutku. S tim uvjerenjem je potrebno krenuti na hodočašće. Jer kad hodočasnik vjeruje u stvarnu prisutnost Božju za vrijeme hodočašća, to hodočasniku daje snagu i ulijeva povjerenje da će doći do konačnog cilja svoga hodočašća. Krenuti na hodočašće, pješice, ne iziskuje nikakvu prethodnu fizičku spremu, kako se često misli, ali umjesto fizičke spreme, traži se povjerenje u Boga. Svaki vjernik u svom svakodnevnom životu bi trebao sve svoje pouzdanje stavljati u Boga.
Hodočašće je težak put, prolazak kroz tamu sumnje u Boga, suočavanje sa svojim vlastitim strahovima i patnjama, doživljavanje tjelesnog i duhovnog napora, proživljavanje nevjere i besmisla. „Naš put vodi kroz pustinje, kroz tamne klance, kroz vatru i vodu, kroz nevolju veliku. Ali tko s Gospodinom hodi, može uvijek priznati: Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer ti si sa mnom. (Ps 22) Bog je s nama na našem putu i vodi nas u slobodu.“ (A. Grün, Na putu) To je iskustvo koje neminovno čeka svakoga tko se iskreno uputi na hodočašće. Onaj tko prođe kroz sva ta iskustva, dolazi do cilja, a to je nutarnje, duhovno pročišćenje, ponovno otkrivanje Boga, potpuno pouzdanje u Božje vodstvo kroz život, nadilaženje strahova i pronalazak smisla u svakoj životnoj situaciji. Svi ti doživljaji su zapravo slika sadašnjeg tegobnog zemaljskog života i slatkoća budućeg života u Bogu.
Osobno sam već bio u mnogim hodočsničkim mjestima u koja sam stigo pjeđice. Na jedno takvo hodočaće pješice sam odlučio iskoristiti ovogodišnji odmor i krenuti na hodočasnički put svetog Benedikta, od svečevog rodnog mjesta Norcie do najpoznatijeg benediktinskog samostana Montecassina. Taj put dug 300 kilometara, bih želio u vidu hodočasničkog putopisa prikazati u nekoliko narednih članaka…
Ivan Gavranović