U četvrtak, 11. lipnja na stadionu Azteca u Ciudad de Mexico, započelo je 23. svjetsko nogometno prvenstvo koje se po prvi puta održava u tri države – Meksiku, SAD-u i Kanadi.
Ovaj je događaj izaziva veliki globalni interes. I Katolička Crkva je svjesna koliko sport može biti plodno tlo za evangelizaciju. Stoga je papa Lav XIV., imajući u vidu da će od 11. lipnja do 19. srpnja oči svjetske javnosti biti uperene na Svjetsko nogometno prvenstvo, molitvenu nakanu za lipanj posvetio upravo sportu, a koja glasi: „Pomolimo se da sport bude sredstvo mira, susreta i dijaloga među kulturama i narodima te da promiče vrijednosti kao što su poštovanje, solidarnost i osobni rast.“
Sveti Ivan Bosco je znao reći djeci i mladima: „Igrajte se, skačite, vičite, samo nemojte griješiti!“
Je li sport samo igra ili se krije u tome nešto više? Koliko je moguće da sportaš bude i čovjek vjere, duhovna osoba? Može li se uopće govoriti o duhovnosti sporta? Duh, duša i tijelo čine čovjeka kao biće. Bog je dakle utkao u čovjeka nešto daleko više od puke materije i tjelesnosti. Ta Božja kreacija nuka svakoga čovjeka, a kršćanina posebno, da svoj pogled uvijek usmjerava u ono najviše, u sfere koje ga nadilaze, da svoj put usmjerava k Bogu kojemu hita kao svome konačnome cilju. A tako je nekako i u sportu. Jer svaki sportaš želi dati od sebe najbolje kako bi postigao cilj – pobjedu.
Treba se moliti za zdrav duh u zdravome tijelu
Premda je nogomet daleko najpopularniji sport današnjice, ipak ideal sportaša je sudjelovanje na Olimpijskim igrama. Još od vremena antike, najbolji sportaši su se natjecali na sportskim smotrama kako bi dobili vijenac slave. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, ponovno je uspostavljeno održavanje Olimpijskih igara, a u tom procesu su veliku ulogu odigrali upravo svećenici. Olimpijski moto „Citius, altius, fortius“ (Brže, više, jače) usvojen je pokretanjem Olimpijskog pokreta 1894. godine na inicijativu pedagoga i povjesničara Pierrea de Coubertina, koji je želio slogan koji izražava izvrsnost u sportu. Ove tri riječi su imale za cilj ohrabriti sportaše da daju sve od sebe na natjecanjima. Pierre de Coubertin predložio je kao moto Olimpijskih igara upravo ove tri riječi brže, više, jače na inicijativu svog prijatelja, poznatog francuskog svećenika dominikanca Henrija Didona, koji je u svojim pedagoškim metodama među mladima promicao sport kao stvarnost koja potpomaže duh.
Duhovni život iziskuje borbu i trku do krajnjih napora, baš kao i sport.
Sveti Ivan Bosco je znao reći djeci i mladima: „Igrajte se, skačite, vičite, samo nemojte griješiti!“ Često se događa da se sport ne shvaća prvenstveno kao igru, već kao negativno rivalstvo, a takvo rivalstvo zna stvoriti tenzije koje nukaju čovjeka na grijeh i neprijateljstvo. Može se vidjeti posebno na nogometnim terenima neprijateljsko koškanje kada sport prestane biti sport. To je svojevrsna kušnja da u naletu adrenalina sportaš zaboravi kodeks viteškog podnošenja borbe i prihvaćanja udaraca pa se obračunava sa sportskim suparnikom niskim porivom koji iz njega izvlači ono najgore. Svakako, sport kao igra upućuje na borbu i ustrajnost, na izvlačenje maksimuma iz samoga sebe, ali iziskuje i samokontrolu.
Izreka rimskoga pjesnika Juvenala vrijedi i u kontekstu kršćanstva: „Orandum est ut sit mens sana in corpore sano“ ili u prijevodu: „Treba se moliti za zdrav duh u zdravom tijelu“.
Slično je i u duhovnome životu. Grješne prigode izazivaju svojom slašću, ali čovjek se treba oduprijeti toj kušnji snagom volje i molitvom, ustrajati u borbi do kraja. Pogledamo li malo u Sveto pismo, naići ćemo na riječi svetoga Pavla koji koristi sportski rječnik kako bi iskazao duhovnu stvarnost života: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak.“ (2 Tim 4, 7-8) Dakle, duhovni život iziskuje borbu i trku do krajnjih napora, baš kao i sport.
Ni jedan sportaš olako ne dopušta protivniku da ga nadvlada. Tako i vjernik u tome treba vidjeti sliku svoga duhovnog boja. Stoga: ne prepuštaj olako zlomu neprijatelju pobjedu nad sobom!
Poznata je i rečenica „U zdravom tijelu, zdrav duh“. To je parafrazirana izreka rimskoga pjesnika Juvenala koja zapravo glasi „Orandum est ut sit mens sana in corpore sano“ ili u prijevodu: „Treba se moliti za zdrav duh u zdravom tijelu“. Premda je rečenica izrečena u određenom kulturno-povijesnom kontekstu, ipak vrijedi i u kontekstu kršćanstva. Kao što čovjek mora redovito jesti kako bi održao tijelo na životu, tako se i duh mora hraniti molitvom, inače, u suprotnome, slabi i polako se gasi. Molitva je duhovna hrana koja jača duh u borbi protiv napasti i grijeha. Kao što svaki sportaš mora trenirati kako bi dosegao određenu razinu spremnosti i kompetitivnosti u odnosu na druge natjecatelje, tako je i molitva svojevrsni trening duha. Briga o kondiciji tijela i čistoći duha je zasigurno najizvrsniji put svakoga sportaša.
Stoga, ovog ljeta, gledajući nogometne utakmice, ne bismo trebali zaboraviti na duhovnu poruku koju sport, a posebno nogomet, šalje. Psovke, ljutnju, nervozu i ružne riječi koje, nažalost, često prate one koji strastveno gledaju sportske događaje, a među Hrvatima ih jako puno, trebalo bi zamijeniti mišlju da je sport slika i duhovnog bojnog polja gdje treba dati maksimum kako bi se duša očuvala čistom. Ni jedan sportaš olako ne dopušta protivniku da ga nadvlada. Tako i vjernik u tome treba vidjeti sliku svoga duhovnog boja. Stoga: ne prepuštaj olako zlomu neprijatelju pobjedu nad sobom!
Ivan Gavranović