Godišnje duhovne vježbe za hrvatske svećenike i pastoralne djelatnike zapadne Europe održane su od 9. do 12. ožujka u Leitershofenu kraj Augsburga, u organizaciji Dušobrižništva za Hrvate u Njemačkoj. Pod naslovom „Korizmeno vrijeme u duhu istočne Crkve“ predvodio ih je križevački vladika mons. Milan Stipić. Sudjelovali su i preč. dr. Tomislav Markić, ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, delegat za Njemačku fra Petar Klapež te delegat zapadne Europe fra Ljubo Šimunović.
U pet nagovora mons. Stipić približio je sudionicima način na koji istočni kršćani proživljavaju korizmu. U prvom nagovoru, „Izgnanstvo iz raja i zapovijed posta“, povezao je pad prvih ljudi s korizmenim postom, istaknuvši da „pad prvih ljudi, Adama i Eve, nije bio tek slučajan moralni posrtaj, već duboki egzistencijalni lom“. Naglasio je i da post nije tek praksa nastala nakon pada, nego dar koji čuva zajedništvo s Bogom. Prvi grijeh opisao je kao čin duhovne proždrljivosti – želju da se „postane kao Bog“ bez Boga. Zato, kako je rekao, „Crkva pred Uskrs daruje Veliki post kao lijek za Adamovu bolest“, jer „ako je pad počeo jelom, iscjeljenje počinje uzdržavanjem“.
Drugi nagovor, „Tišina pustinje“, bio je posvećen tišini, nutarnjoj borbi i preobrazbi. Pustinja, naglasio je mons. Stipić, nije samo mjesto nego stanje duše u kojem se susreću ljudska slabost i Božja snaga. Ona je surova jer „u njoj nema buke koja bi zaglušila unutarnje glasove“, nego čovjeka suočava sa samoćom, glađu i žeđi te s napastima, kojima je i Isus bio izložen, a koje su sažetak svake ljudske drame: požuda tijela, požuda očiju i oholost života.
U trećem nagovoru „Pošao je na goru i izabrao koga sam hoće“, vladika Stipić je govorio o smislu i naravi svećeništva. Istaknuo je da svećenički poziv ne počinje ljudskom odlukom, nego Kristovim pozivom i pogledom. Apostoli su najprije pozvani biti s Isusom prije nego što su poslani naviještati, pa iz te blizine proizlazi i ljepota svećeničkog služenja. Svećenik zato nije tek izvršitelj religijskih funkcija, nego Kristov bliski prijatelj, a vrijednost njegova života ne mjeri se brojem aktivnosti, nego dubinom tog odnosa. „Svećenički život ne započinje našom odlukom da činimo dobro, već Isusovim pogledom. Nema veće časti nego izgovarati riječi: ‚Ovo je tijelo moje‘ i ‚Ja te odrješujem‘. To je vrhunac duhovne vrijednosti – postati Alter Christus (drugi Krist).“
„Treća nedjelja posta – klanjanje križu“ bila je tema četvrtoga nagovora. U bizantskom obredu, treća nedjelja Velikoga posta naziva se Križopoklonstvena nedjelja. Ova se nedjelja nalazi na sredini korizmenog velikog posta te „služi kao ‚duhovno osvježenje‘ i izvor snage za vjernike koji su izmoreni podvigom posta, slično kao što putnik pod vrućim suncem nalazi odmor u sjeni razgranatog stabla. Liturgija ove nedjelje snažno naglašava tipološku vezu između drveta spoznaje dobra i zla iz Edena i drveta Križa na Golgoti. Dok je prvo drvo donijelo smrt i izgon, drugo donosi život i povratak“, pojasnio je mons. Stipić smisao Križopoklonstvene nedjelje. Osim toga, govorio je i o svetome Šarbelu, libanonskome svetcu čije relikvije se nalaze u eparhijskoj katedrali u Križevcima gdje se posebno svečano časte svake treće subote u mjesecu.
Posljednjeg dana, vladika Stipić je govorio o slavlju Pedesetnice te o duhovnosti i liturgiji katolika istočnoga obreda. Odgovarao je i na mnoga pitanja koja su mu sudionici duhovnih vježbi postavljali. Duhovne su vježbe zaključene zajedničkom molitvom trećega časa po istočnom obredu. Uz nagovore vladike križevačkog, duhovne vježbe su protekle uz slavljenje sakramenata euharistije i svete ispovijedi, u molitvi i druženju te dubljem upoznavanju s tradicijom katolika istočnog obreda.
Tekst i foto: Ivan Gavranović
