U organizaciji Matice hrvatske za Ruhrsko područje u subotu, 28. veljače u župnoj dvorani St. Hedwig u Essenu, održano je predstavljanje knjige „Don Branko od Zvirovića do Zvirovića “ koju su priredili Marija i Pavo Šimović. O knjizi i životu don Branka govorili su Marija Šimović, Šimun Fofić, prof. dr. Krešimir Veselić i Mijo Nujić.
Marija Šimović je u svom uvodnom govoru pozdravila nazočne i pojasnila kako je došlo do pripreme i tiskanja ove vrijedne knjige. Dolaskom don Branka u rodne Zviroviće u mirovinu i razgovorima u obitelji o životu i aktivnostima kroz dugi period i zbivanja u tuđini, sazrijevala je ideja da se sva sjećanja i zapisi skupe u jednu knjigu i da se objave, što je i učinjeno uz pomoć ogranka Matice hrvatske Čitluk.
Šimun Fofić u svom izlaganju se prisjetio početka poznanstva s don Brankom kojeg je upoznao daleke 1979. godine. Osvrnuo se o živoj aktivnosti hrvatskih studenata na sveučilištu Bochum i značenju susreta za studente i intelektualce. Susrete je jedanput godišnje organizirao don Ante Jelić. Nakon što mu je oduzeta putovnica, preuzeo je don Branko. Na tim susretima su kao predavači bili : dr. Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Ivan Raos, Slavko Mihalić, Dalibor Brozović, Dubravko Horvatić, Fabijan Šovagović, Ivan Golub i mnogi drugi.
Prof. dr. Veselić upoznao je don Branka davne 1976. godine da bi se njihovo prijateljstvo produbilo nakon hrvatske nezavisnosti, posebno preko novoosnovanih udruga Matica hrvatska, Deutsch-Kroatischer-Kulturverein i drugih. Don Branka je doživio kao veoma obrazovanog svećenika i prisjetio se anegdota sa zajedničkih druženja.
Mijo Nujić je govorio o don Branku kao političkom emigrantu, svećeniku, humanisti, domoljubu i pjesniku, sa težištem na pjesnički izričaj. U knjizi je objavljeno 42 pjesme i za potrebe predstavljanja izrecitirane su pjesme Gastarbajteri i Ecce Vukovar urbs. Pjesme je čitala Ana Markanović. O pjesmi Ecce Vukovar urbs, koja je bila i njegova zadnja pjesma, Nujić se posebno osvrnuo na vrijeme nastanka – 17. studeni 1991. godine. Pjesma je duboko emocionalna, ispunjena gorčinom, tugom, bolom i strepnjom. Napisana je u obliku pješčanog sata, gdje nada umire u kataklizmi smrti i ubijanja. Na kraju Nujić zaključuje da po njemu ova pjesma treba biti u antologiji domoljubnog pjesništva.
U glazbenom dijelu nastupila je premijerno ženska klapa Mir iz Essena i sa svojim izvedbama – Kamen, krš i maslina, Prva ljubav i Krist na žalu – oduševile mnogobrojnu publiku.
Don Branko Šimović je rođen u Zvirovićima, osnovnu školu je pohađao u Čapljini, klasičnu gimnaziju u Dubrovniku. Nakon odsluženog vojnog roka emigrira u Njemačku, završava studij teologije i postaje svećenikom. Dolaskom velikog broja Hrvata u ruhrsko područje stvara se potreba o dušobrižništvu i don Branko osniva Hrvatsku katoličku misiju Bochum, a kasnije Hrvatsku katoličku misiju Lüdenscheid.
Kao predani Božji radnik, brinuo se o potrebama novopridošlih, ali isto tako je pomagao velikom broju studenata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koji su dolazili na rad za vrijeme ljetnog odmora ili pomažući im da dobiju mjesto na sveučilištu u Bochumu. Jedan od onih, koji su radili u tvornici Opela, bio je i sadašnji vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukušić. Smatra se da je pomogao naći posao za oko 500 studenata i radnika.
