Još mi je pred očima prizor iz Zagreba nakon potresa koji je potresao ne samo metropolu, nego i ljudska srca, posebice kad smo gledali kako mlade majke s novorođenim bebama, u strahu i trepetu, uz pomoć ljubitelja života spašavaju ne samo svoj život nego i život svojih beba. Taj prizor, ta slika ušla je u sve naše domove, u ljudska srca koja, ako u njima ima imalo duše, nisu mogla ostati nedodirnuta, nezabrinuta.
Čovjeku je žao i mačke i psa i kanarinca i papige, a kako mu ne bi bilo žao majke i djeteta. Pa, ta je majka ili te su majke nosile devet mjeseci živote male dječice pod svojim srcima. Pazile su na svoj život, jer njihov život je život i njihove djece, jer dijete osjeća sve što i njegova majka osjeća. Dijete osjeća kad je majka radosna, kad pjeva, kad moli, kad razgovara, kad plače, kad je u strahu, kad se ljuti. Sve to dijete osjeća. Dijete je toga časa osjetilo i potres i strah i trepet svoje majke. Ne smijemo nikada zaboraviti taj prizor, tu sliku, to trčanje, to pomaganje i liječnika i medicinskih sestara i volontera, mladića koji su navijači na sportskim terenima, ali i u ljudskoj nevolji pokazaše dobrotu ljudskoga srca. Svaka im čast!
Kroz ovo vrijeme koronavirusa rađaju se i u inozemstvu djeca. Kako znamo? Pa, svako malo vremena nazovu nas telefoni. Zovu naši mladi roditelji kojima smo ne tako davno držali tečajeve za brak i radosno nas obavještavaju da im se rodio sin ili kćer. Žele dogovoriti termine za krštenje. Pitaju što im je potrebno za prijaviti dijete. I ja se radujem s njima i svima koji nazovu čestitam. I zajedno s njima zahvaljujem Bogu na daru života, jer život nema cijene. Znam iz iskustva da je nekima posebno teško ako saznaju da nisu bili željeni.
Ima i takvih roditelja. U svom romanu Kiklop piše Ranko Marinković: „Tu u susjednoj kući stanuje jedna mlada žena u posljednjem mjesecu trudnoće. Što će roditi? Kćerku. Onda će je učiti kad poodraste da žena drži tri ugla kuće a muž samo četvrti. (Ako padne bomba tko će držati uglove?). Ako rodi sina otac će se brinuti za njegovu BUDUĆNOST koja bi mogla trajati i više od tri mjeseca. Kupit će mu malu pušku s oprugom i olovne vojnike, neka se mali igra. Mali će po cio dan držati stražu pred njihovom kućom kao onaj vojnik preko ulice pred kasarnom i pucat će u nenaoružanu djecu – neprijatelje iz susjednih ulica. A kad uvečer otac dođe kući, pucat će na oca „bum“! Tata, ja sam te ubio. Ti si mrtav, tata, legni“. Tata je zabrinut i ozbiljan, ne uzima u obzir igru djeteta. U rukama nosi novine, posebno izdanje. Mali se ljuti što tata neće da legne kad je mrtav i ponovno puca s ubojničkim bijesom bum! Ali tata ne pada. Baca se na pod od bijesa i udara šakama plačući što se ne poštuju pravila njegove igre. „Zašto ne zadovoljiš dijete?“ umiješa se mati. „Što, da umrem zbog njegova zadovoljstva?“ Otac nema volje za šalu. „Pa zbog igre…Uf, kakav si.“ „Doskora ćemo se poigrati uistinu“, govori otac zabrinuto. Mali lukavo posluša razgovor pa zavrišti jače kad shvati neuspjeh materine intervencije. Na kraju ga otac izlupa i otjera na spavanje. U krevetu uvrijeđeno jeca u mraku. Kasnije čuje kroz san kako otac i mati tiho razgovaraju u krevetu, kako mati plače a otac se prevrće i uzdiše „da bar nema tog djeteta“. I dječak misli: „To tata o meni govori, da bi bolje bilo da me nema. Dobro, ja ću se sutra ujutro ubiti iz puške u drvarnici“ i misli kako će u cijev ubaciti kamenčić i odapeti sebi u oko.“
O svemu tome dobro bi bilo promisliti u ovo vrijeme koronavirusa, jer sam sinoć čuo čovjeka koji je ozdravio od koronavirusa i koji je dao izjavu za televiziju: „Već sam pomislio da idem sv. Petru na račun.“
Bolje bi bilo da o tim računima mislimo dok smo još zdravi, a ne samo onda kad nam zaprijeti koronavirus, jer kao što smo mogli vidjeti i potres može biti upozorenje kako smo krhka bića i kako u jednom trenu, u par sekundi možemo izgubiti sve. Što nam iza toga ostaje?!
Fra Jozo Župić
