8. studenoga – Blaženi Gracija Kotorski

Osim duboke molitve i velike pokore, Bl. Gracija se isticao velikom poniznošću. Njegovi suvremenici su bilježili kako je pokazivao znakove mističnih doživljaja. Svim je bićem bio uronjen u molitvu, a na osobit način štovao je presvetu Euharistiju.

U malom ribarskom mjestu Mulu, u Boki kotorskoj, u obitelji Benedikta i Dobre (Bona) Krilović, 27. studenoga 1438. rođen je sin Pavao (kršeno ime) – Bl. Gracija. Bila je to skromna obitelj poznata po poštenju i pobožnosti.

To je razdoblje pontifikata pape Eugena IV. kada je Boka bila u sastavu Mletačke Republike. Vrijeme i obiteljsko porijeklo odredilo je Gracijev životni put ribara i mornara kao i drugih stanovnika ovih primorskih krajeva toga vremena – da se izdržavaju ribolovom i plove morima.

Ulaskom u augustinski red Pavao Krilović uzima ime Gracija (milost). Nije lako razlučiti koje je ime snažnije označilo cijeli njegov život ribara i mornara, redovnika i sveca. Duh Svetog Pavla apostola, revnoga promicatelja evanđelja Isusa Krista, njegova krsnog zaštitnika i Gracija (milost), koju označavaju tri oblika plemenitosti – davanje, primanje i uzvraćanje darova ili dobročinstava – milost je ljubav, milina, dražest, ljupkost i sve to zajedno, kao njegovo redovničko ime, snažno je oblikovalo lik i život „našeg“ sveca.

Kao dijete siromašne ribarske obitelji, prvu je mladost proživio zajedno sa svojim roditeljima kao ribar i težak na škrtoj zemlji nasuprot Kotoru podno brda Vrmca. U svojim tridesetim godinama postao je mornar na mletačkom trgovačkom brodu. Na putovanjima po Jadranskom moru od rodne Boke do Venecije, vrijedan i pobožan mornar tražio je uz materijalnu dobit i ono još važnije, duhovno dobro. U ljeto 1468., dok je brod bio usidren u venecijanskoj luci, Gracija je imao priliku slušati nadahnutoga propovjednika Bl. Šimuna iz Camerina, augustinca. Riječi slavnoga pučkoga misionara onoga vremena bile su lijek i utjeha duši, ali i dobro sjeme zasijano u Gracijevo srce, koje je uskoro donijelo ploda. Gracija je donio životnu odluku – napustiti dotadašnji način života i potpuno se posvetiti Bogu.

Na putu ostvarenja poziva, na koji ga je Gospodin pozvao, mladi je Bokelj dobivši pristanak roditelja, pokucao na vrata samostana pustinjaka Sv. Augustina i počeo je živjeti kao redovnik u siromašnom samostanu na brdu Ortone, nedaleko Padove. Svima je, još za vrijeme njegova novicijata, bilo jasno da se novi redovnik iz Boke odlikuje skromnošću i postojanošću, osobito vrlinama koje zrače svetošću, brzo je učio i poslušno prihvaćao pravila savršenoga redovničkoga života.

U to vrijeme vjernici su velikom pokorom nastojali pojačati svoju molitvu. Kao redovnik i Gracija je pošao tim putem, nosio je kostrijet, bičevao se i strogo postio. Kostrijet je pokornički pojas ili tkanje od vrlo oštre (kozje ili konjske) dlake, koji se oblačio pod košulju na kožu. I danas se u crkvi na Mulu čuva relikvija s dijelom kostrijeti od grubog tkanja koju je nosio Bl. Gracija.

Osim duboke molitve i velike pokore, isticao se i velikom poniznošću. Noćna su mu bdijenja bila osobita ljubav, a redovnici bi često bili svjedoci da se noću diže čudesno svjetlo iznad sobe u kojoj je boravio. Kad god je zbog službe bio izvan crkve, njegove su misli bile kod Gospodina Isusa u Presvetom oltarskom sakramentu.

Iako daleko od rodne Boke, Bl. Gracija bio je pravi Bokelj te kao i svi Bokeljani cijeloga je života ostao istiniti štovatelj Blažene Djevice Marije, Majke svojega Gospodina.

Nikada nije postao svećenik, nego je kao brat redovnik vršio službu ministranta i sakristana u samostanskoj crkvi. Svoju je službu vršio predano i poslušno na radost cijele zajednice. Jednoga je dana po nalogu samostanskoga poglavara bio raspoređen za rad u vrtu. Tada se dogodilo čudo viđenja koje mu je Bog podario kao svome vjernom sluzi. Dok je Gracija u vrtu kopao, a svećenici u crkvi slavili svete mise kod svakog podizanja, on bi pokleknuo pred Presvetim iako je bio izvan crkve. U svojoj dubokoj pobožnosti i mističnoj povezanosti s euharistijskim Isusom doživio je kako se u tome času zid crkve samostana Blažene Djevice Marije pred njim otvara da može vidjeti svećenika kako u rukama drži Dijete Isusa obasjanoga čudesnim sjajem. Ovaj je mistični doživljaj toliko utjecao na Graciju da više nije bilo pomoći, koju preko njega Bog ne bi dijelio ljudima u potrebama.

Za ono što mu je Bog učinio Gracije je iz dana u dan sve više zahvaljivao molitvom i postom. Sve ovo pročulo se nadaleko te se, oko do tada mirnog samostana, neprestano stvarala gužva i galama mnoštva, koje je tražilo biti primljenima i saslušanima. Kako bi riješili ovaj problem, poglavari su Graciju odlučili premjestiti. To je bio razlog da je nakon 15 godina pokorničkoga, isposničkog i svetog života iz Ortone došao u samostan na otočiću Sv. Kristofora u Veneciji. Tamo je proveo sve ostale godine svoga života do 9. studenog 1508., kada je preminuo u 70. godini.

Njegova popularnost na otočiću nije se nimalo smanjila iako ga nije salijetalo onoliko naroda kao na brdu Ortone. I ovdje Gracija živi primjernim monaškim životom trapeći se i odričući svake ugode. Nosio je grubo tkano odijelo i uvijek hodao bos. U svojoj ćeliji nije imao nikakvog namještaja osim daske na kojoj je spavao. Cijelog je dana izvršavao svoje redovničke dužnosti uz koru kruha i gutljaj vode, jer meso nikada nije jeo. Takav život mu je bio izvor snage i ljubavi prema prisutnome Gospodinu, da je sate i sate, osobito noću provodio u molitvi pred Presvetim.

Gracijevim posredovanjem događala su se čudesna ozdravljenja i u Veneciji. Ozdravljali su bolesni, gladni primali hranu, goli odjeću, a osobito oni u nemiru i svađi odlazili bi nakon susreta s Gracijom pomireni i sretni. Imao je dar proricanja i savjetovanja, a njegovo posredovanje u pomirenju sukobljenih strana, bilo u braku, bilo u gradu, toliko je postalo poznato i djelotvorno, da su Mlečani otoku sSv. Kristofora dodali ime „od mira“.

Nakon smrti tijelo mu je bilo najprije pokopano u zajednički grob, ali vrlo brzo je bilo preneseno u crkvu, te položeno u novi mramorni sarkofag i bilo izloženo štovanju vjernika. Mnogi su tvrdili da su dobili brojne milosti po njegovu zagovoru. Danju se oko sarkofaga širi ugodan miris, a noću svjetlo. Kad su nakon 10 godina odlučili sarkofag otvoriti, našli su njegovo neraspadnuto tijelo od kojega se širio ugodan miris. Narod je i dalje dolazio s molitvama, uljem za svjetlo i cvijećem, zahvalno štujući sveca. Čuda su se i dalje događala, a kult Bl. Gracija širio se po svijetu. Tijelo je čuvano 300. godina i štovano u samostanskoj crkvi Sv. Kristofora mira sve dok otočić nije postao plijenom Napoleonove vojske. Redovnici su, napuštajući otok 1806. tijelo blaženika kao osobito vrijednu i svetu relikviju ponijeli sa sobom u Veneciju. U vihoru ratnih stradanja odlučili su tijelo pokloniti njegovoj rodnoj župi Muo u Boki kotorskoj na daljnje čuvanje.

Zauzimanjem pomorca Antuna Jankovića iz Mula, Gracijevo tijelo biva preneseno iz Venecije u rodni Muo kod Kotora. To se dogodilo na veliku radost puka Boke 1810. Od tada je narod moći najvećeg sina svoga primorskog mjestanca brižno čuvao i častio na oltaru svoje župne crkve Sv. Kuzme i Damjana na padini Vrmca u blizini ostataka njegove rodne kuće, sve dok svojim marom nisu sagradili novu župnu crkvu u sredini mjesta uz more 1864., gdje se i danas čuva i časti s istom ljubavlju kao i prije 500 godina na otočiću Sv. Kristofora.

Papa Leon XIII. potvrdio je i odobrio trajno štovanje skromnog redovnika i Graciju 6. lipnja 1889. proglasio blaženim.

Vjerni je puk čvrsto uvjeren u istinitost stare crkvene predaje da su zemni ostaci svetaca spasonosni izvori iz kojih teku mnoga dobročinstva.

On je postao primjer vrijednoga radnika koji je sav svoj trud posvećivao predanom ljubavlju i žrtvom, ne samo svojim sunarodnjacima u Boki i Hrvatskoj već i u Italiji, Austriji, Španjolskoj i Americi, kamo su njegov kult prenijeli Bokelji i subraća iz reda Sv. Augustina.

Godišnja proslava u Veneciji i u rodnoj Boki slavi se 9. studenoga, a u BiH i Hrvatskoj spomendan Bl. Gracija Kotorskog je 8. studenoga.

KT

www.nedjelja.ba