Crkva se 29. kolovoza spominje mučeništva – glavosjeka Sv. Ivana Krstitelja.
Crkva slavi spomendan Mučeništva Sv. Ivana Krstitelja kojega je pod spletom nesretnih događaja pogubio kralj Herod. Toga se dana vjernici posebno prisjećaju veličine Svetoga Ivana Krstitelja, kao onoga koji je, između ostaloga, jasno, nedvosmisleno i bez straha javno kritizirao grijeh kralja (koji se oženio ženom svoga brata, a također i naviještao Isusa koji je po svojem djelovanju i propovijedanju putokaz u očuvanju svih životnih vrijednosti, a posebno onih koje idu za zaštitnom bračnog i obiteljskog morala.
O važnosti ovog spomendana govorio je papa Benedikt XVI. na katehezi tijekom opće audijencije, 29. kolovoza 2012. Tako je papa Benedikt XVI. tada napomenuo kako je Sv. Ivan jedini svetac čije se i rođenje, 24. lipnja, i smrt koja se zbila kroz mučeništvo slavi u Rimskom kalendaru. „Današnji spomen potječe od posvećenja jedne kripte u Sabasti, u Samariji, gdje se, već sredinom četvrtoga stoljeća, častila njegova glava. Štovanje se kasnije proširilo u Jeruzalem, u Istočne Crkve i u Rim, s naslovom Glavosjek Sv. Ivana Krstitelja. U Rimskom martirologiju se spominje još jedan pronalazak te dragocjene relikvije, koja je, u posebnoj prigodi, prenesena u crkvu Sv. Silvestra u Campo Marziju, u Rimu.
Ti mali povijesni podsjetnici pomažu nam shvatiti koliko je bilo drevno i duboko čašćenje Sv. Ivana Krstitelja. U Evanđeljima je vrlo jasno istaknuta njegova uloga obzirom na Isusa. Na poseban način, Sv. Luka opisuje njegovo rođenje, život u pustinji, propovijedanje, a Sv. Marko nam govori o njegovoj dramatičnoj smrti u pročitanom Evanđelju. Ivan Krstitelj započinje svoje propovijedanje pod carem Tiberijem, između 27. i 28. godine poslije Krista, i narodu koji je hrlio da ga sluša upućuje jasan poziv da pripravi put za prihvaćanje Gospodina i ispravi krive putove vlastitog života putem jednog obraćenja srca (usp. Lk 3,4). Međutim, Krstitelj se ne ograničava samo na propovijedanje pokore i obraćenja, već, priznavajući Isusa kao ‚Jaganjca Božjeg‘ koji je došao odnijeti grijeh svijeta (Iv 1,29), ima veliku poniznost da pokaže u Isusu pravog Božjega Mesiju, povlači se u drugi plan da bi Krist mogao rasti, biti slušan i nasljedovan. Kao posljednji čin svoga života, Krstitelj svjedoči krvlju svoju vjernost Božjim zapovijedima, ne povlačeći se i ne uzmičući, izvršivši do kraja svoje poslanje. Sveti Beda, monah iz devetog stoljeća, u svojim homilijama kaže kako je Sv. Ivan za (Krista) dao svoj život, iako mu nije naređeno da zaniječe Isusa Krista, bilo mu je zapovjeđeno da ne govori istinu (usp. Om. 23: CCL 122, 354). On nije pristao šutjeti o istini i tako je umro za Krista koji je Istina. Upravo iz ljubavi prema istini nije pristao na kompromise i nije se plašio uputiti snažne riječi onima koji su skrenuli s Božjeg puta“, istaknuo je tada papa u miru.
„Mi vidimo taj veliki lik, tu snagu u velikoj ljubavi, u otporu protiv moćnika. Zapitajmo se: odakle dolazi taj život, ta tako snažna, tako ispravna, tako dosljedna interiornost, utrošena na tako potpun način za Boga i za pripravljanje puta Isusu? Odgovor je jednostavan: iz odnosa s Bogom, iz molitve, koja je nit vodilja čitavog njegovog života. Ivan je Božji dar za kojeg su njegovi roditelji, Zaharija i Elizabeta (usp. Lk 1,13), dugo molili; to je veliki dar, za kojeg ljudski gledano nije bilo nikakvih izgleda da će se obistiniti, jer su oboje bili u poodmaklim godinama a Elizabeta je bila neplodna (usp. Lk 1,7); ali Bogu ništa nije nemoguće (usp. Lk 1,36). Navještaj toga rođenja dogodio se upravo u mjestu molitve, u jeruzalemskom hramu, štoviše događa se kada je Zahariju dopala velika povlastica da uđe u najsvetije mjesto i ondje prinese tamjan Gospodinu (usp. Lk 1,8-20). I Krstiteljevo rođenje je u znaku molitve: pjesma radosti, hvale i zahvaljivanja koju Zaharija uzdiže Gospodinu i koju molimo svakog jutra u Jutarnjoj, ‚Benedictus‘ (‚Blagoslovljen‘), veliča Božje djelovanje u povijesti i na proročki način naznačuje poslanje sina Ivana: biti preteča Sina Božjega koji se utjelovio da mu pripravi putove (usp. Lk 1,67-79). Čitav život Isusova preteče je jačan odnosom s Bogom, a na osobit način razdoblje koje je proveo u pustinjskim krajevima (usp. Lk 1, 80); pustinjski su krajevi mjesta napasti, ali također mjesta u kojima čovjek osjeća vlastito siromaštvo jer je lišen materijalnih oslonaca i sigurnosti i shvaća kako je jedino čvrsto uporište sam Bog. Ali Ivan Krstitelj nije samo čovjek molitve, stalnog dodira s Bogom, već je također vođa drugima u tome odnosu. Evanđelist Luka prenoseći molitvu koju je Isus naučio svoje učenike, Oče naš, bilježi da je taj zahtjev učenika formuliran ovim riječima: ‚Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike‘ (usp. Lk 11,1)“, kazao je papa Benedikt XVI. te naglasio kako slaviti mučeništvo Sv. Ivana Krstitelja podsjeća također, kršćane ovog vremena, da se ne smije pristajati na kompromise kada je riječ o ljubavi prema Kristu, njegovoj riječi, istini.
U Vrhbosanskoj nadbiskupiji samo župa u Odžaku ima proslavu patrona na nadnevak Mučeništva Sv. Ivana Krstitelja.
KT
www.nedjelja.ba
